|
Preminula je Latinka Perović, žena koja je diljem regije i unutar
same Srbije bila sinonim za alternativu prevladavajućoj
nacionalističkoj stvarnosti. Poživjela je dovoljno dugo da izravno
svjedoči posljedicama pobjede konzervativno-nacionalističkih struja
u partiji i državi.
Površnim poznavateljima su prve asocijacije na nju bile ‘srpski
liberali’ i velika povjesničarka, međutim najvećih dio tih ljudi
nije ništa pročitao što je pisala, niti razumio do koje mjere je
povijest Jugoslavije promijenila smjer i završila na Miloševiću,
SANU-u i ratovima, umjesto u modernističkoj zemlji i nekoj
suvremenoj konfederaciji, nakon smjene partijskog vodstva Srbije
koje su činili ona, Marko Nikezić i Mirko Tepavac. To se dogodilo
1972. godine i dijelom jeste bila Titova želja za balansiranjem
između Hrvatske i Srbije, ali je također taj udar bio i posljedica
dubinskog konzervativizma i nepristajanja da se s reformama društva,
države i partije ode do kraja.
Kako je Jugoslavija skončala?
Jednom riječju, ako bismo tražili najveću Titovu odgovornost za
način na koji je ta Jugoslavija skončala, ona je bila u smjeni
srpskih liberala. Puno više nego u smjeni Savke i Tripala, odnosno
hrvatskih proljećara. Masovni pokret u Hrvatskoj je, nažalost,
pokazao da je moguće mobilizirati masovnu podršku i izvesti narod na
ulice kao podršku partijskom vodstvu, što je poslužilo kao savršen
model za Miloševićevu antibirokratsku revoluciju.
Dalekosežnost Titove tragične odluke da ih smijeni odmah je razumio
Koča Popović, tadašnji i jedini ikad potpredsjednik zemlje,
komandant Prve proleterske, predratni nadrealist i pariški student
te Krležin dugogodišnji prijatelj koji je iz solidarnosti s njima
podnio ostavku i povukao se sa svih javnih dužnosti. Kako se dalje
povijest kretala jasno je svima na ovim prostorima jer smo je,
nažalost, proživjeli.
No, do te 1972., koju je dočekala na funkciji čelne osobe partije u
Srbiji, imala je bogatu funkcionersku karijeru, da bi se nakon
smjene posvetila historiografskom radu u kojem je ostala na
antinacionalističkim pozicijama, ali je i u potpunosti napustila
ideju komunizma i prihvatila liberalizam kao vlastito političko
opredjeljenje.
‘Dominantna i neželjena elita’
Kada je došlo do uspostave višestranačja, u Srbiji se iznova
politički aktivirala u Građansko-demokratskom forumu i kasnije u
Liberalno-demokratskoj partiji Čedomira Jovanovića kojem je u
političkom pa i ljudskom smislu ostala vjerna skoro do kraja, ne
obazirući se duže vrijeme na njegove njegove političke vratolomije i
suradnju s Aleksandrom Vučićem.
U svemu tome se na svaki mogući način trudila ponuditi viziju tzv.
Druge, a zapravo drugačije Srbije koja nije opsjednuta
nacionalizmom, niti posvađana sa susjedima, što joj je donijelo
trajno poštovanje u ostalim državama nastalim raspadom Jugoslavije,
ali i stigmu izdajnice nacionalnih interesa u Srbiji. Imala je svih
tih godina nevjerojatnu radnu energiju i iskreno poštovanje prema
ubijenom premijeru Zoranu Đinđiću, pronašavši logičnu poveznicu
između njegove i vlastite političke sudbine, po posljedicama koje je
to imalo za Srbiju.
Iz te radne energije proizišlo je njeno kapitalno djelo “Dominantna
i neželjena elita” iz 2015. godine, o trinaest ključnih ličnosti u
povijesti Srbije, pri čemu je s jedne strane smjestila Dobricu
Ćosića, koji po njoj predstavlja dominantnu elitu, dok je s druge
strane pozicionirala Marka Nikezića, Koču Popovića, Milovana Đilasa,
Ivana Đurića, Slobodana Inića, Ivana Stambolića, Olgu Popović
Obradović, Simu Ćirkovića, Novaka Pribićevića, Zorana Đinđića,
Bogdana Bogdanovića i Radomira Konstantinovića, koji su pripadali
drugoj, neželjenoj, eliti.
Otišla je ključna ličnost u modernoj povijesti Srbije
Njih je doživljavala ljudima koje je spajala ideja o Srbiji kao
uređenoj demokratskoj državi. Međutim, unatoč tome što su u knjizi
portreti potonje dvanaestorice izvrsni, ipak je najbolji dio te
knjige u portretu Dobrice Ćosića, koji predstavlja najcjelovitiji
uvid u njegovo djelovanje i razloge njegovog uspona do pozicije tzv.
oca nacije te svu zlokobnost te činjenice. Pored toga, knjiga je
savršena za razumijevanje zbog čega je rusofilstvo i
antizapadnjaštvo postalo toliko dominantno u Srbiji, a čije
posljedice upravo gledamo.
Za razumijevanje povijesne i historiografske uloge koju je Latinka
Perović odigrala najbolje je konzultirati novu knjigu povjesničara
Milivoja Bešlina ‘Ideja moderne Srbije u socijalističkoj
Jugoslaviji’, a nema nikakve sumnje da je otišla jedna od ključnih
ličnosti ovdašnje suvremene prošlosti i modernizma u cjelini, koju
nećemo tako skoro nadoknaditi. |
