|
U rujnu je održan znanstveno istraživački skup Politike prevođenja:
prevođenje, nacija i rod, s učesnicima i učesnicama iz Argentine,
Australije, Indije, SAD-a, Francuske, Italije, Njemačke, Srbije i
Hrvatske. Povod skupu, koji je održan na engleskom jeziku, osim
urgentnosti teme, prijevod je s francuskog jezika knjige Rade
Iveković Politike prevođenja, objavljen u Frakturi u prvoj polovici
godine. Sumirajući neuralgična mjesta zbog kojih je knjiga značajna
u francuskom kontekstu te dakako i u hrvatskom, jedan od eminentnih
francuskih filozofa, Etienne Balibar navodi četiri međuovisna
pitanja koja čine topografiju tema obrađenih u knjizi: naciju
intrinzično artikulira spolna razlika; prevođenje jeste političko;
epistemološka revolucija implicira strategije prevođenja koje su u
svojoj dvostrukosti te u jednakoj mjeri obilježja kulturalne
raznolikosti ali i oblici dominacije. Četvrta tema je drugost, kojoj
Rada Iveković pristupa atipično za zapadnu kulturu, kroz vanevropske
misli koje nas obvezuju na sučeljavanje s drugošću iznutra.
Materijali skupa Politike prevođenja: prevođenje, nacija i rod,
komplementarni su i u dijalogu s knjigom Politike prevođenja a
činjenica da Riječko sveučilište prati teme koje evociraju
urgentnost našeg vremena, povod je za razgovor s Radom Iveković.
Kao profesoricu filozofije, istraživačicu indijskog pluriverzuma i
esejistkinju, intelektualni angažmani Rade Iveković uključuju
komparativnu i azijske filozofije, kritiku komparativne metode,
političku filozofiju, feminističku teoriju i filozofije, suvremene
europske i naročito francuske filozofije, orijentalizam u zapadnoj
misli, žensko u filozofiji, postkolonijalne i dekolonijalne teme,
pitanja nacije i problem nacionalizma, evropskog identiteta, države,
građanstva, nasilja i rata, pitanje granica, migracija i
demokracije.
Smatrate ključne izazove suvremenog demokratskog uređenja poput
rodne nejednakosti, isključenja i podređenih uključenja (npr.
diskriminacije na temelju spola, nacionalnosti, državljanstva,
“etničke” pripadnosti, kolonizacije) politički i historijski
fundamentalnima te konstitutivnima za društvo i državu. Možete li
taj stav obrazložiti u svjetlu vašeg antipatrijarhalnog,
antinacionalističkog i antirasističkog pristupa?
Ako se o pojedinačnom iskustvu radi, ono obično počiva koliko na
životnom doživljaju, toliko i na učenju, intelektualnom osvještenju
i obradi. Ali razina potpuno individualnog iskustva ne bi bila
dovoljna da ga učini šire značajnim. Naše spoznaje i zablude imaju
važnu socijalnu dimenzju, koja zavisi od niza elemenata izvan nas, a
seže i do političkog iskustva. Mi svi živimo u određenom povijesnom
vremenu i kontekstu, pa nam iskustva nisu “nevina”, “neutralna” ni
“objektivna” već su prožeta i obilježena svakojakim, pa i
proturječnim, kontekstualnim utjecajima raznih vrsta. Mnogo toga
dobivamo od prethodne generacije, od roditelja, okoline, kroz jezik
i sredinu. Nešto se od toga naziva i memorijom. Ni memorija nije
“bezgrešna” ni “objektivna”, i čak nije trajna ni zauvijek data, pa
nije ni iscrpna. Kao i ideje, memorija, uključujući tu i kolektivnu
memoriju, jest određena selekcija i “konstelacija”. Koliko zaborava
je potrebno za jedno sjećanje? Taj nas odnos zanima. Kao što kaže
Georges Didi-Huberman, “rekao bih da slike, kao ni ideje, nisu
‘činjenice’ u užem smislu, već konstelacije. […] Ne da su ‘nerealne’
ili naprosto kapriciozne. No njihov odnos sa povijesnom stvarnošću
prolazi kroz taj bitan uvjet da nikad nema samo jedne slike nego
mnoštvo slika koje se ovdje udaljavaju a tamo približavaju da bi
stvorile konfiguracije.” (Didi-Huberman, “Faut-il surenchérir ?”,
AOC, 24. okt. 2022).
Sva su iskustva, pa i memorija, uvjetovana našom perspektivom,
interesom i vremenom, a projiciraju sadašnje vrijeme subjekta koji
ih nosi. Zato je potrebno epistemološki biti oprezan i
ne-imperativan. Nema definitivnog znanja, moramo se snalaziti s
nesigurnostima, ali ovakav stav ne pripada dominantnom i
hegemonijskom znanju, nego znanjima koja su bar malo u otklonu i
pridržana. Treba se kloniti ušančavanja vlastitog ega u “sigurnosti”
znanja, što je temelj ekstremnog individualizma u koji nas je doveo
sadašnji stupanj apsolutnog liberalnog kapitalizma. U ovome postoji
cijela lepeza stavova manje više podržanih (ili ne) vladajućim
modelom društva, države i ekonomije, pa u tome možemo čak
razaznavati različite kulture koje znaju postojati i paralelno. Njih
najbolje raspoznajemo, naročito danas, kada promatramo prihvaćanje
ili odbacivanje nasilja.
Na ovoj se vododjelnici ogleda, grubo rečeno jer ima i mnogo
izuzetaka, i razlaz između “ženske” i “muške” kulture. Stavljam ove
pridjeve u zagradu jer njihove “referente” ne možemo naturalizirati
ni esencijalizirati. Pa ipak se ta razlika stalno i u svemu provlači
u našoj političkoj i intimnoj kulturi. Naravno da nisu svi muškarci
nasilni a sve žene nenasilne (na tome treba insistirati), ali valja
provjeriti koja je politička kultura generalno prevladala i koja je
od tih dviju sistemska, da se dobije jasnija slika. A ova nije ni
ženska, ni “ženska”, ni nenasilna. Konstitutivna isključenja,
nejednakosti i sistematske nepravde su prepoznatljivi i ne mogu se u
ime demokracije iskorijeniti nizvodno, u posljedicama: njih bi
trebalo zahvatiti uzvodno, što nije lako pa ni moguće bez dubljeg i
šireg zahvaćanja u korijene i uzroke takve situacije, bilo da se
radi o Romima, o ženama, o migrantima ili o drugim diskrimiranim
grupama. Zato kažemo, zajedno sa Boaventurom De Sousa Santosom, da
su patrijarhat, kolonijalizam, rasizam i kapitalizam vezani sudovi
koji se uzajamno podržavaju, dograđuju i brane, pa je potrebno
modificirati cijelu konfiguraciju u kojoj oni čine sistem i uzajamno
se podržavaju u svakoj prilici.
Čitajući historičarku Silviju Federici (Caliban and the Witch),
vidjet ćemo na koji način i zašto je u nastajanju ranog kapitalizma
patrijarhalno podjarmljivanje žena i lov na vještice, koji nije
anegdota, masovno spaljivanje žena na lomači sistemski organizirano
od države i Inkvizicije, bio konstitutivan i potreban za prelazak u
društveno-ekonomsku formaciju kapitalizma. Svakako treba čitati i
Dubravku Ugrešić, Brnjica za vještice. Argentinska politologinja i
feministkinja Verónica Gago (A feminist Reading of Debt, sa Lucí
Cavallero) pokazuje, i za kasniji pa i savremeni kapitalizam, kako
je shema analize rada, podijeljenog u dvije sfere – sferu
proizvodnje i sferu reprodukcije života, projicirana na podjelu
muško/žensko, bila i ostala epistemička ali i realna granica
položaja žene. Reprodukcija života se naravno ne plaća, pa se tako
rad žena ne uzima u obzir u političkoj ekonomiji. Federici, Gago, De
Sousa Santos, Balibar i drugi autori i autorice ovo su danas potpuno
doveli u pitanje, te se sada i muški ekonomisti, filozofi i
historičari bave posebnom temom “care“, brige-njege-skrbi za druge
kao nezaobilaznom, iako je ona tradicionalno bila ne samo nametnuta
ženama, nego time i dio posebne ženske kulture naprosto.
Ne samo da ta problematična i danas teorijski prevladana podjela
pripada u Marxovo učenje, nego je i u redovnom kapitalizmu ostala
kao zadat i jedini mogući okvir razumijevanja prirode rada. Potrebno
je tome zahvatiti korijene koji su jako razuđeni i poduprti
dosadašnjom poviješću ili, bolje, tekućim osiromašenim viđenjem te
povijesti. A ovo znači i da je takva borba ne samo ekonomska,
politička, društvena, nego je i epistemološka. Odvija se i na
području spoznaje, načina predavanja i usvajanja znanja
(obrazovanje, institucije, socijalni ambijent i politički poredak),
organiziranja obrazovanja i njegovih institucija te metodologijâ
naših znanstvenih disciplina. I odvija se i na području jezika, koji
nikad nije neutralan (Irigaray, Parler n’est jamais neutre), a
pogotovo to nije u situacijama prisvajanja jezika od dominantnog
hegemonijskog modela, naročito od ili, još više, u ime nacije,
institucija, Akademije i konačno države (u nacionalnoj državi).
Kao što piše Cécile Canut u svojoj knjizi o francuskom jeziku u
kolonijama, “ideja da su jezici – jezici time što su dobili ime,
potpuno je pogrešna: imena jezika uvijek su data izvana, od drugih,
a potom i od onih koji drže bilo kakvu vlast.” (Provincialiser la
langue, s. 289.) Jezik je “konstelacija” kroz koju se prenosi
kultura, i potrebno ga je denacionalizirati kako bi mu svi imali
pristup, jer on nije ničiji. Niti pripada, niti se može svojatati, a
pogotovo je tako kad je riječ o jeziku s brojnim standardizacijama i
koji se koristi preko granica u raznim zemljama, a takvih je mnogo.
Kod nas, još je Radomir Konstantinović odlično pokazao intrinzičnu
vezu između mačizma ili patrijarhata i veličanja nacije, i to bilo
koje nacije, a sve to prenošeno i podržano teritorijaliziranim i
nacionaliziranim, osušenim jezikom. Kao što je insistirao na
principijelnoj identičnosti nacionalizma i nacizma, a onda i
rasizma. Konstantinović pokazuje kako je prisvajanje jezika
nacionalističko i u funkciji nacionalizma (Filosofija palanke), tj.
isključenja ili podređivanja drugih.
Zapažene su vaše teze koje „proizvodnju znanja“ na vrlo specifičan i
intersekcijski način analiziraju u paraleli s „proizvodnjom
granica“. Feminizam koji zastupate, uklapa se u tu paradigmu. Možete
li čitateljima i čitateljicama koji ne poznaju vaš opus, pružiti
naznake koje će im približiti navedene sintagme?
Feminizam bi prije svega želio izbjeći zadate paradigme.
Intersekcionalnost je termin kojim se u društvenim znanostima
označava potreba za istovremenošću i suradnjom različitih
disciplina, pristupa i pogleda na određenom predmetu izučavanja,
recimo u ekonomiji, sociologiji, politici ili, kad je riječ o
razinama različitih vrsta diskriminacije, potreba da se ujedno uzme
u obzir praktična nejednakost (pored i preko načelne i pravne
jednakosti) npr. između muškaraca i žena, između dominantne nacije i
manjina ili “stranaca”, a danas između domaćih građana i
migranata-negrađana. Intersekcionalan, dakle inter-disciplinaran
model istraživanja pokazuje da se u “stvarnosti” (društvenoj,
geo-političkoj itd.) ponavljaju sheme koje imamo u glavama i vice
versa, što govori i sama riječ “disciplina” koja odmah evocira
granice: i u znanju i u društvu stvaramo sheme (one olakšavaju
učenje ali pojednostavljuju građu) i granice uključenja i
isključenja, koje odgovaraju već postojećim a neupitnim
hijerarhijama. Ove je zato i teško prevladati – jer su shematizmi
usvojeni pa ih i ne vidimo. U sferi znanja, gotove sheme i granice
odgovaraju zadatim vrijednostima kao predrasudama.
Te sheme počivaju na dihotomijama. Osnovna je shema svedena na
binarno za ili potiv. Ovo podupire i održava bazičan mehanizam
isključenja kao i podređenog uključenja. To su zadane paradigme
dobivene kroz jezik i ambijent, i koje ne dovodimo u pitanje zato
što ne preispitujemo središnje mjesto sebe i vlastite grupe,
zamišljeno kao “normalno”. Feminizam je osjetljiv na tu
epistemološku problematiku i on je taj koji je u vlastitu
deontologiju i u društvene znanosti generalno unio sada nezaobilazno
pitanje “s kojeg mjesta govorimo” kao i intersekcionalnost, koji
danas vrijede za sve discipline. Tim pristupom se priznaje
etičko-epistemološka obaveza da se u znanosti, čije se granice sada
razumiju kao načelno vazda postojeće ali i pomične, uvijek deklinira
društveno-političko-historijsko polazište i kontekst. A ovi su nužno
obilježeno klasom i spolom/rodom pa i rasom kao i drugim faktorima,
ovisno o principu diskriminacije. Time istraživač(ica) priznaje da
nije neutralna jer to ne može ni biti (budući da se u svakoj
perspektivi krije neki interes), ali da je voljna ili voljan da
ispravi ili umanji zainteresiranost ili jednostranost usidrenu čak i
mimo naše volje u položaju subjekta.
Znanje koje usvajamo ili širimo nije neutralno, pa nije neutralan ni
položaj s kojeg njime baratamo. Znanje je proces u kojemu stalno
nadograđujemo ili oduzimamo pojedine elemente, pa stoga i možemo
reći da se “znanje proizvodi” u određenom kontekstu, konfiguraciji
itd. Jučerašnja znanja se modificiraju, pa mnoga već sutradan
postaju bivša znanja i gube karakteristiku apsolutnog znanja u koju
se nekad moglo vjerovati. To zahtijeva od nas da budemo oprezni
prema načinima usvajanja znanja i njihovoj kvaliteti, kao i da
uvidimo da postoje i epistemička pravda i nepravda, koje su u
tijesnoj vezi sa društvenom pa i političkom pravdom. Boaventura de
Sousa Santos u svojoj “ekologiji znanja” tako dolazi do zaključka da
su različite kulture i spoznaje uzajamno nepotpune, dakle i
komplementarne. To je veliko otkriće koje nas obavezuje, a odnosi se
i na jezike i sfere ili svjetonazore koje ovi pokrivaju.
Hvalisanje vlastitim jezikom kao najsavršenijim i čak univerzalnim i
nosiocem univerzalnih vrijednosti, kao što to čine na primjer
francuski nacionalisti za svoj jezik (podržavani Akademijom,
školstvom, kolonijalnom prošlošću koja ne prolazi itd.), jest
arogantno i svakako ograničava i horizont nacije i sposobnost jezika
da slobodno živi, a razlog je i nesumnjivoj teškoći Francuza da uče
strane jezike. Ekskluzivno prisvajanje jezika i njegovo
univerzaliziranje kao nosioca uzvišene nacionalne kulture tako se
konačno pokazuje kao njegova krajnja provincijalizacija. Isto
vrijedi i za patrijarhalne vrijednosti nametane svima kao da su
opće, ali koje su samo provincijalizacija (Konstantinović bi rekao
«palanka») sveukupnog ljudskog potencijala, dakako u svijetu gdje se
i ženama priznaje humanitet. Ovo posljednje, obično priznavanje
humaniteta ženama i ostalim podređenim ili isključenim grupama nije
ni do danas i sâmo univerzalno prihvaćeno. Naravno da je znanje
moguće drukčije proizvoditi, što je kompleksno pitanje na kojem pada
i svaka reforma školstva širom svijeta. Ali prije svega je uvidjeti
da pogotovo u globaliziranom svijetu, obrazovanje ne može biti
(ograničeno na) nacionalno, a u kandžama klasnog i patrijarhalnog
interesa i konzervativnih gerontokratskih akademija. Valja ciljati
denacionalizaciju i deteritorijalizaciju jezika, znanja i
obrazovanja.
Zbog metodologije i uvida u epistemološke teme htjela bih još
navesti i važnu knjigu korejskog historičara i politologa istočne
Evrope Jie-Hyun Lima (Global Easts. Remembering, Imagining,
Mobilizing). On na nov i originalan način studira nacionalistička
ustobočavanja kroz noviju povijest, naročito između Evrope i Azije,
ali i dvosmislenost pojma “Istok” i sličnih. Pojam “Globalni jug”
već se uvriježio u političkim studijama, ali Lim pokazuje kako je on
dvosmislen, i kako bi ga se moglo pomaknuti ili decentrirati i u
“Globalni istok”, ali bi se tada pojavilo pitanje “koji istok”, da
li Azija, ili istočna Evropa? Kao čovjek iz podijeljene zemlje
između dvije diktature (dok je i Južna Koreja još bila diktatura,
što ipak više nije), on razbija sve dihotomije pa i ovu jer razumije
njihovu suštinsku pogubnost, a novije nacionalizme analizira s jedne
strane u odnosu na patrijarhat i populizme, a s druge kao pitanje
“pristanka”, jer su naravno i nacionalizmi takvi mehanizmi koji
svode na osiromašujuće dihotomije.
Lim lansira interesantan pojam mass dictatorship, “masovne
diktature”, ili “diktature putem pristanka i podrške narodnih masa”.
Takva se diktatura masa događa tamo gdje ne preispitujemo i ne
analiziramo zadate i naslijeđene kulturne i ostale vrijednosti i
pojmove, i gdje se ne pitamo o odgovornosti u njima. A to je ono
gdje bi, na našim primjerima, kad se već država oglušuje, bar
društvo u cjelini a muškarci posebno, morali da se priupitaju o
vlastitoj su-odgovornosti u sistemskom nasilju nad ženama, ali i o
svakom nasilju pa i ratu. Ne zato što bi svi muškarci ili čak većina
za to bili krivi – oni to nisu, već zato što ih društveni sistem,
koji je univerzaliziran po njihovom modelu, uglavnom podržava u
svemu što čine a da oni to i ne znaju. Naravno, riječ je o
odgovornosti, a ne o krivnji. A tu je onda i pitanje o statusu
nasilja. Nasilje je nešto s čime filozofija baš ne zna šta da radi,
jer se ono javlja i prije mišljenja i jezika, javlja se i u samoj
borbi za život i održanje života. U ovoj se prečesto pretjeruje u
“uzvraćanju”, namećući nasilje drugima. No to je druga tema.
Dodala bih još da je, u ciklusima odlaska i povratka klatna na “ovu”
ili “onu” stranu (mi i oni, istok-zapad, muško-žensko itd), opasnim
zato što sprečavaju razumijevanje i razrješenje kompleksnijih
zavrzlama, bilo otpora prema opasnim binarizmima mišljenja i u
prošlosti. Jedan, veoma važan među njima i svjetskih razmjera, bio
je i historijski Pokret nesvrstanih zemalja, koji je u svoje doba
obilježio epohu (a zlatno doba su mu bile šezdesete i sedamdesete
godine prolog stoljeća koje su napunile Ujedinjene nacije tada
dekoloniziranim zemljama). U Nesvrstanom pokretu, koji je bio i
projekt svojevrsne globalizacije (prije ove naše, sadašnje) putem
“Novog ekonomskog poretka” iz perspektive zemalja u razvoju (ili
“globalnog juga” u današnjim terminima), principijelno se odbacivala
dihotomija istočnog i zapadnog bloka (SSSR i SAD).
Iz toga se danas može učiti mnogo štošta, a pogotovo pogubnost
svrstavanja u suprotstavljene blokove, dijade i binarne modele. U
ovim modelima, ono dvoje je u istoj vreći, pa oni ne dozvoljavaju
izlaz izvan tog klinča. U Pokretu nesvrstanih, Jugoslavija je
prednjačila sa zemljama trećeg svijeta, i čak ga lansirala iz
Beograda 1961. g. s Indijom, Egiptom, Ganom i Indonezijom. Ne
ulazeći u opis cijelog tog projekta, dodajmo da je on bio i za
razoružanje, nenasilje i mir. Mi imamo iskustvo tog projekta, kao
nedovršenog ali vrijednog, pogotovo ako se pogleda današnje stanje
svijeta. A binarne nas logike samo tjeraju dalje po traci istog
uzorka suprotstavljanja bez ishoda i rješenja. Vidjeti na tu temu
Nesvrstanih tekstove i intervjue naših autora Paula Stubbsa,
“Svijetu nedostaje jak Pokret nesvrstanih” (Novosti, 19/03/2022) i
Tvrtka Jakovine, Treća strana hladnog rata (2011).
Neizbježno je pitanje aktualnosti nasilja, rata i različitih formi
duplih standarda kroz koje prolazimo. Što biste rekli, hoće li se
demokracija oduprijeti razgrađujućim elementima koji onemogućavaju
njen razvoj? Kako gledate na sveprisutnije desničarske partije u
parlamentima nekih europskih zemalja?
To što konstatirate jest opća, ne samo evropska, tendencija u
političkoj i civilizacijskoj regresiji koja nas je globalno snašla u
posljednjih četrdesetak godina, a čija je prekretnica vidljivo
kristalizirana padom Berlinskog zida i “godinama 1989.” (jer je
“1989.”, a kod nas i rat, dugotrajan višegodišnji i još nezavršen
posao). Dipesh Chakrabarty je taj prelom nazvao Provincijalizacijom
Evrope, što odgovara, drugom terminologijom, gore opisanom. Ne samo
da se Evropa provincijalizira kao provincija svijeta, nego se unutar
provincijalizirane Evrope provincijaliziramo i mi u dodatnim
krugovima provincijalizacije. Ne mislim tu samo na naše zemlje ili
Ukrajinu, nego i na zemlje u središtu provincijaliziranog
potkontinenta Evrope. Demokracija kakva jeste, ili kako je danas
vidimo, ne može zaustaviti te postsocijalističke ni druge ratove.
Pritom se moramo prisjetiti da nama u Evropi ruski napad na Ukrajinu
i surovi rat u njoj zaklanja vidljivost mnogih drugih ratova širom
svijeta, počev trenutno od Etijopijskog u Tigraju, ili od
potencijalnog nastavka ratova u post-SSSR-u.
Demokracija je samo ideal ili utopija, ali ne i već postignuto
stanje. Pojam “zapadne demokracije” je zapadnocentričan, abuzivan i
neuvjerljiv. Demokracija naravno nije neko postojeće zamrznuto
stanje ili državno uređenje Hrvatske, Srbije, Francuske ili bilo
koje samoproglašene demokracije, nego je nužno i zauvijek otvoren i
nedovršen proces s ciljem koji se zove “demokracija”. Dobro je
podsjetiti da su u istu grešku upali oni koji su “socijalizam”
vidjeli kao završeno stanje (tzv. “realni socijalizam”) a ne tek kao
projekt. Tako da danas i sama samozvana “demokracija” sudjeluje u
“razgrađujućim elementima koji onemogućavaju njen razvoj”: i
demokraciju još treba demokratizirati (Etienne Balibar; Boaventura
de Sousa Santos)! Taj cilj može ostati nedostižan, ali to nas ne
smije obeshrabriti, važno je da je proces otvoren. Dakle i iz drugih
resursa, drugih spoznaja, drugih ciljeva i drugih projekata moramo
težiti dakako demokraciji, ali prije svega prevladavanju potpuno
patrijarhalnog, nacionalističkog, mačističkog, i rasističkog nagona
za nasiljem koji nam zaklanja horizont.
Te “muške” vrijednosti čojstva i junaštva, podržane patrijarhalnom
kulturom, treba oboriti u kontekstu, iako je borba samo na tom
terenu, ako nije i šira, nepotpuna i nedovoljna. Ne samo cijelom
Evropom, nego je i cijelim svijetom danas (od dana kada je ova
posljednja globalizacija postala vidljiva golim okom, a to su
“godine 1989.”) uglavnom ovladala ultradesna politička regresija s
fašističkom dimenzijom, prema kojoj onda liberalna desnica, koja je
blaža i daleko pristojnija ali ne dovodi u pitanje ni kapitalizam,
ni ustrajnost kolonijalnih i post-kolonijalnih odnosa nejednakosti,
ni patrijarhat, ni rasizam – izgleda kao jedini lijek. Fašizam, pa i
neo- i postfašizam je naravno direktno nacionalistički. O njegovom
se nastanku, funkcioniranju i mogućoj obnovi može mnogo naučiti iz
tri toma izuzetne knjige Antonija Scuratija, M (gdje M stoji za
“Mussolini”). Ali liberalna se desnica neće boriti protiv nijednog
od ovih elemenata ni zajedno ni odvojeno. Tako se cijela svjetska
politička scena pomaknula udesno u novom zamahu klatna. Možda treba
računati sa političkim ciklusima od 30-50 godina, kako ih je opisao
Immanuel Wallerstein.
Danas se moramo sjetiti i onoga što je Umberto Eco pisao o fašizmu
koji se stalno vraća (Eco, “Ur-Fascism”, The New-York Review of
Books, June 22, 1995). Pritom su se neofašističke političke partije
(koje mediji sada radije nazivaju postfašističkim) banalizirale i
de-demonizirane su. Postale su građanski “prihvatljive”, u Evropi su
odnedavno prihvatile i Evropsku Uniju kojoj su se ranije protivile,
i prenijele su svoju aktivnost i ciljeve na samo nekoliko područja:
borbu protiv imigracije u Evropu sa globalnog juga (a drugdje,
drugih, ovisno o geopolitici), ekstremni nacionalizam, otpor
demokratizaciji, i rehabilitaciju tvrdog patrijarhata i
tradicionalne porodice, što uključuje i već započeto osporavanje
ranije teškom borbom stečenih ženskih ljudskih prava među kojima kao
prvo pravo na abortus.
Te se partije prema potrebi oslanjaju i na religiju kad im odgovara,
kao što piše Salman Rushdie: “Fašizam je rođen na brdu Asgard, na
brdu Kailash i na Olimpu.” (Rushdie, “L’instinct de liberté” AOC,
31-10-2022.) Ultradesne partije su uglavnom i za ograničenje uloge
države, za kontrolu žena i njihovo povlačenje iz privilegiranijih
radnih odnosa, za smanjenje poreza, i one odbacuju državom
posredovanu socijalu (i zapravo svaku socijalu). Te partije rade na
“kulturnom” više nego direktno na ekonomskom ili političkom planu, i
imaju međusobno snažnu internacionalu koju predstavljaju kao
trans-ideološku, tako da jedna Marine Le Pen može mirno šurovati sa
Putinom. Naravno, sve to djeluje na podsticanje sukoba i ratova, te
su tekući ratovi dio tog svjetskog procesa zaokreta udesno. A događa
se i u prostoru “demokracije”. Ovdje treba citirati historičarku
Dubravku Stojanović koja, povodom našeg rata devedesetih godina kaže
(ali to vrijedi i za druge nove ratove, a također je i tradicija u
historiji rata i inače):
“Nacionalizam živi od zloupotreba istorije. […] Od kraja rata
ponavljam da je rat samo pomeren na „malu ringlu“, da se tu na
blagoj vatri krčka i čeka. […] Narativi koji su osamdesetih godina
upotrebljeni da bi se rat napravio nikada nisu dovedeni u pitanje i
odbačeni. […] [Nacionalizam i patrijarhat] su nerazdvojni.
Nacionalizam naciju vidi kao proširenu porodicu, kao krvnu vezu
njenih članova u kojoj moraju biti jasne uloge. I pre svega mora
biti jasno ko je patrijarh i vođa, jer samo on može da ostvari
ciljeve i obezbedi porodicu. Zato svaki nacionalizam mora biti
mizogin, jer bi već sama pojava žena, a kamoli neki zahtev za
ravnopravnošću, srušio tu autoritarnu piramidalnu tvorevinu u kojoj
se hijerarhija ne propituje nego sluša. Spremna sam da idem i dotle
da kažem da je nacionalizam izmišljen kao sredstvo za održavanje
patrijarhata, kao što je i sredstvo za dobijanje vlasti, za njeno
jačanje, očuvanje… Odnosno, nacionalizam se koristi kao sredstvo da
se društvo zaustavi, da do razvoja nikada ne dođe, da se uguši svaka
modernost. […] Na takvom temelju diktature lepo napreduju, pa se ne
treba čuditi što imamo ovakve vlasti u svim državama nastalim
raspadom Jugoslavije. Hoću to i da radikalizujem i da kažem da je
održavanje patrijarhalnog poretka bio jedan od snažnih motiva za
raspad Jugoslavije, jer se u okviru zatvorenih nacionalnih tvorevina
taj društveni poredak daleko lakše održava nego u složenoj
multietničkoj, multikonfesionalnoj zajednici koja po svojoj suštini
predstavlja stalni izazov zatvorenom društvu i patrijarhalnoj
matrici.” (“Intervju sa Dubravkom Stojanović: Ništa nije večno, pa
tako ni nacije”, Prometej, 31-1-2022.)
Naravno da sve to počiva na duplim standardima koje spominjete – ono
što važi za mene ne važi i za tebe. Nedavno je najgroteskniju izjavu
te vrste izgovorio Donald Trump rečenicom “Make America Great
Again”. Egocentrizam i pojedinaca i nacija potpuno se raskalašio i u
novom kontekstu postao legitiman. To je čisto nasilje.
Rado bismo Vas vidjeli ponovo na Sveučilištu, posebnu u Centru za
napredne studije jugoistočne Europe. Da li biste mogli zamisliti,
ali bez nostalgije, remake konferencije Drug-ca žena ovoga puta s
novim generacijama u suvremenom kontekstu. Koga biste pozvali? S kim
biste najradije sada raspravljali?
Ne mogu ja danas sazivati takav sastanak, niti bih poznavala sve s
kojima bi valjalo razgovarati. Onaj skup iz 1978. g., Drug-ca žena.
Novi pristup? bio je historijski i mislim da remake nije moguć, ali
je moguće nešto novo, pa i novi skupovi. Treba vidjeti put koji su
prevalile generacije feministkinja i feminista od tada, pa kroz rat,
do historijskog Međunarodnog ženskog suda za Jugoslaviju i
post-jugoslavenske zemlje u Sarajevu 2015. godine, koji su
organizirale ženske i feminističke asocijacije širom jugoslavenskog
prostora (vidjeti Žene u crnom), i onda do danas. Takav bi novi skup
bio stvar mlađih generacija, koje eventualno mogu pozivati nas
starije ako hoće, ali najviše mogu i moraju obaviti same i sami.
Skup Drug-ca žena imao je cilj otvaranja jednog novog područa znanja
i društvenog angažmana, i osvještenja žena. Također je imao i cilj
upoznavanja sa dostignućima feminizma tamo gdje je već bio priznat.
Tada je sama riječ “feminizam” bila korištena kao psovka, i mi smo
bile napadane neizmjerno prostački na svaki način kako lično tako i
grupno, i ne samo iz vlasti nego i iz i javne sfere. A ova je bila,
a na žalost je i ostala, muška i mizogina. Trebalo je to tada
izdržati. Mogu mjeriti postignuto kod nas tada i danas s onim što je
onda i danas bilo postignuto u Francuskoj, gdje živim. I ovdje je
feminizam bio psovka, ali nije više. Danas je to društveno,
politički i znanstveno cijenjen stav, tako da se i muškarci,
uključujući one iz vlasti, diče svojim feminizmom i dokazuju ga.
Feminizam je potpuno prihvaćen kod intelektualnih i vladajućih elita
na zapadu, tamo gdje se fašizam nije još vratio. Prevladao je stav
da su ciljevi feminizma opći i da se odnose na cijelo društvo a ne
samo na žene, da su demokratski, te da je feminizam nužan i
pozitivan korektiv društvenoj nejednakosti. Primitivniji oblici
odbacivanja feminizma pilično su se razrijedili u smirenom javnom
prostoru na određenoj razini, osim u fašosferi i u ratnohuškačkim
nacionalističkim krugovima. No tu postoji opasna tendencija da se
oni u novoj hegemoniji ponovo nametnu, i toga se plašimo. Znamo iz
iskustva da ženska prava nisu i ostvarena njihovom proklamacijom ni
zakonima koji izjednačuju žene i muškarce, ali također znamo da su
baš zato, a i inače, uvijek ugrožena.
Za vrijeme Jugoslavije, mi se nismo morale boriti za elementarna
prava za koja su se borile npr. Talijanke, od kojih smo, među
ostalima, tada učile feminizam, a koje nisu imale ni pravo na razvod
braka ni pravo na pobačaj. Mi smo ta elementarna prava, kao i
besplatno školovanje i zdravstvo, imale ne na osnovu feminističkih
stavova društva, zakonodavca ili AFŽ-a, nego na osnovu
socijalističkih prava koja su također bila slijepa na rod. Mi smo se
samo borile za realno ostvarenje prava koja smo već imale, u sredini
koja je i dalje bila patrijarhalna, ali u kojoj se položaj žena bio
znatno popravio time što su učestvovale u NOBu, a zatim radile izvan
kuće, kao i zbog općeg kulturnog rasta poslije Drugog svjetskog
rata. Mi smo pružale otpor konzervativnim krugovima u vlasti, u
Partiji, u AFŽ-u, na poslu, u javnom prostoru, ali nismo morale ići
protiv zakona, nego smo se zalagale za njihovu primjenu i za
proširenje kulturnog horizonta u odnosu na žene, a on je bio
začepljen uključujući kod naših dragih kolega. Bile smo tada
ismijavane, no primijetile smo da muški kolege koji su se bavili tim
temama u sociologiji npr. nisu to bili, ili nisu bili zbog ovih
tema. Patrijarhat ima debelu kožu u svim sredinama zato što je u
nejednakom društvu konstitutivan. To je bila potpuno drukčija
situacija nego ova danas, kada žene ispod radara postepeno gube, ili
su izložene oduzimanju prava, ženskih ljudskih prava (koja se
dijelom razlikuju od muških).
Današnje feministkinje svuda u svijetu u generaliziranom
patrijarhalnom protiv-udaru moraju da se bore za očuvanje onih prava
koja su imale a nisu još izgubile i to iz bojazni da ih potpuno ne
izgube (s bitnim razlikama između zemalja), i često se moraju iz
početka boriti za već stečena a oduzeta prava. To se dogodilo u
općoj tendenciji u mnogo nekad socijalističkih zemalja ali i drugih
(SAD, Turska, Rusija itd.), gdje se fašizacija društvenih odnosa i
javnog mnijenja poklopila sa mizoginim tendencijama u religiji i u
agresivnim reakcionarnim akcijama zakonodavca (parlamenti), i sa
nacionalizmom. Na tom planu, mislim da danas feministkinje moraju da
se bave kako lokalnom scenom, tako i međunarodnim odnosima. Na obje
strane moraju tražiti saveznike među muškarcima koji bi u tome
trebalo da budu hrabriji i angažiraniji u javnosi nego što su,
recimo u borbi protiv sistemskog nasilja prema ženama i protiv
feminicida, strahovitog rastućeg broja ubijenih žena zato što su
žene. Iza skoro svakog pobačaja nalazi se po jedan neodgovoran
muškarac. Sve je to kod nas bilo ustostručeno ratom i ostavilo
trajan trag.
Žene moraju tražiti saveznike i među ostalim grupama ugnjetenih i
poniženih, a emblematični su tu, danas, migranti. Današnja bi
konferencija sigurno bila znatno drukčija i nikakva nostalgija nije
potrebna. Konferenciju iz 1978. g. nije sazvao nikakav univerzitet,
nego Studentski kulturni centar (SKC) u Beogradu, koji je imao
praksu organiziranja značajnih avangardnih međunarodnih skupova na
razne teme. Historičarka umjetnosti Dunja Blažević i neprežaljena
sociologinja Žarana Papić bile su organizirale taj prelomni skup
onda. SKC je kao domaćin imao tu prednost da je bio marginalna i u
to vrijeme prilično slobodna protiv-kulturalna
“anti-institucionalna” institucija. Mlađe feministkinje će danas
znati s kim i gdje razgovarati.
Na međunarodnom planu, koji nas zanima jer danas imamo jasniju
globalnu viziju, ima na vidiku zanimljivih pojava s feminizmom, iako
na različitim stupnjevima postignutih ženskih ljudskih prava.
Pokazalo se da je u nekim situacijama ženski pokret u stanju
ponijeti i proširiti svoju borbu povevši sa sobom i druge pokrete,
nosioce i nekih drugih interesa, stvorivši time neku vrstu nove
hegemonije (u gramšijevskom smislu): tako se u posljednjih desetak
godina u Latinskoj Americi (a naročito u Argentini i Čileu), ženski
pokret pod znakom #Nijedna više (misli se na feminicid; ključno je
da se počnu brojati žene ubijene zato što su žene – brojevi su
porazni svuda) izborio za pravo na pobačaj u Argentini ali je i
poveo cijelo društvo u napredni zajednički društveno-politički
pokret. U Iranu, vidimo da je danas pokret za oslobođenje žena od
ekstremnog patrijarhalnog ugnjetavanja taj koji je poveo sa sobom
cijelu omladinu, žensku i mušku, u otporu konzervativnim mulama.
Oba ova ženska pokreta su otvorena i još nezavisna, te će sigurno
promijeniti i već mijenjaju političke situacije u svojim zemljama.
To je u svijetu nova i nepoznata situacija. Naprednih je ženskih
pokreta bilo u mnogim društvima i revolucijama, ali je najčešće
ubrzo patrijarhat uspijevao da ih ušutka. Nadajmo se da ovog puta
neće, a ako je i ovo globalna tendencija, onda ima nade za
demokratizaciju širom svijeta kao odgovor istovremenoj tendenciji ka
neofašizmu. U borbi protiv ovoga, uloga hegemonije feminističkog
pokreta mogla bi biti i prekretnica. (A hegemonije su i inače
privremene.) Muškarci koji vide taj potencijal ženskog pokreta
svrstat će se uz njega da bi prekretnicu osigurali. To je nova nada
našeg vremena.
I konačno, dok ovo pišem dan nakon midterm parlamentarnih i lokalnih
izbora po državama u SAD a ne znamo još konačan rezultat, pristižu
nam vijesti o zasad neočekivano boljem ishodu nego što se mislilo
Demokratske partije a protiv Trumpovih Republikanaca, s objašnjenjem
da su žene masovno izašle na glasanje kako bi očuvale davno stečeno
pravo na pobačaj koje je Trumpova administracija oborila. Ako te
izbore ovaj put odnese Bidenova stranka, ovo bi bio treći savremeni
primjer prve moguće hegemonije sa ženskim pokretom na čelu. Naravno,
to se odvija u potpuno podijeljenom društvu u kojem nijedna strana
nije spremna da pristane na hegemoniju druge, što znatno otežava
razgovore i dogovore, ako ih potpuno i ne omogućuje. No u svim ovim
slučajevima, zavisi šta će uslijediti, i da li će opet ambijentni
patrijarhat oduzeti ženama inicijativu i moć. Iz ovakvih situacija –
a ova je potpuno nova u globalnim terminima – feministkinje moraju
učiti, pa je jasno da ne mogu ostati samo u okviru lokalne
provincijalne scene.
Konferencija održana na Cresu, online, nastavlja se našim
zajedničkim poduhvatom, s kolegom Sašom Pavlovićem iz Instituta za
filozofiju i društvenu teoriju, s beogradskog univerziteta. Namjera
nam je u Routledgeu objaviti predstavljene radove. Što biste rekli,
kome se obraćamo u tim tekstovima?
Nikad se ne zna tačno koga će neka knjiga zainteresirati.
Međunarodni krug uglednih autora koji su rado govorili na spomenutom
skupu već sam po sebi postoji od ranije, te njihovo okupljanje u
ovoj publikaciji nije ništa nečuveno, premda je novo za nas. Sličnih
publikacija, naročito na engleskom jeziku, ima dosta, i mnoge su
odlične, ali ne može se poreći da je tema već petnaestak godina i
pomodna. Ovo smo posljednje nastojali izbjeći na Cresu. Područje iz
filozofije i društvenih znanosti (antropologija, lingvistika,
sociologija, ženske studije, povijest, povijest umjetnosti,
književnost itd.) gdje se stručnjaci na različite načine bave
teorijama prevođenja (ne samo jezičkog) danas je dosta široko, a
kreće se od raznih univerziteta i istraživačkih centara širom
svijeta, aktivističkog rada iz više oblasti (žene, migracije,
manjine, ekologija i sl.) do individualnih istraživanja i
publikacija.
Na univerzitetima se danas predaju “translation studies”, a mnogi
izdavači imaju i biblioteku o prevođenju. Na nedavnom spomenutom
skupu, sudjelovao je samo manji broj takvih naučnika, ali krug je
veći, i potrebno je i dalje širiti ga, a naročito preko granica
jezika i zemalja. To se u ovoj oblasti nužno i radi, jer se cijeni
neophodna plurifokalnost, interdisciplinarnost, transnacionalnost i
intersekcionalnost pristupa. Za to u knjizi objavljenoj na engleskom
ne bi trebalo biti prepreke ni manjka čitalaca. Ta publika postoji i
prije pojave naše knjige, što nam je i omogućilo pripremu takvog
skupa. Kako autori obično vole reći izdavaču, a ovaj se obično nada
da je to istina, knjigu bi mogli čitati kako ambiciozni
transnacionalni studenti, nastavno osoblje i znanstvenici
zainteresirani za temu politikâ prevođenja i srodne teme, tako i
zainteresirani intelektualci opće prakse. Aktuelnost te teme posebno
čini intersekcija prevođenja sa pitanjem odnosa među jezicima,
naročito srodnim jezicima, ali i dalekim jezicima, zato što svaki
prevod ulaže u prevođenje cijelu kulturu i svjetonazor što ga
pronosi i time legitimira ukrštanje kultura. Tako i doslovce
dokazuje tezu o uzajamnoj nepotpunosti kultura i jezika, ali i o
njihovoj neiscrpnosti. Nijednim se jezikom nikad ne može sve reći,
zato što je i jezik tek dio toga “sve”. Ta nepotpunost i
nedovoljnost svakog jezika, i istovremena nemogućnost ali nužnost,
prevođenja jeste naš izazov.
Veliko hvala na vremenu, na inspirativnim odgovorima. Do skorog
viđenja, u Rijeci, na Cresu, u Centru za napredne studije
jugoistočne Europe.
Rada Iveković, sveučilišna profesorica filozofije, školovala se u
Beogradu, diplomirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je
predavala Indijsku filozofiju, a doktorirala na Sveučilištu u
Delhiju. Habilitirala je u Parizu u kojem živi i radi posljednjih
desetljeća. U ratnim i post-ratnim događanjima u jugoslavenskim
zemljama, ona brani antipatrijarhalan, antinacionalistički i
antirasistički stav.
Dr. sc. Sanja Bojanić je izvanredna profesorica Akademije
primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci i autorica u prilogu
Novog lista Vox Academiae, s kojim Ideje.hr surađuju, i u kojem je
ovaj intervju izvorno objavljen u skraćenom obliku |
