|
Kraj novembra 1993. godine bilo je teško i mračno vrijeme. Drugi rat
tog desetljeće, onaj u Hrvatskoj, je još trajao, a teći u Bosni i
Hercegovini se razbuktavao. Vremenu i gospodarima rata uprkos, mala
grupa nas okupljenih oko časopisa Erasmus, odlučila je organizirati
u Zagrebu susret i razgovor pod naslovom Srbi i Hrvati. Od početka
rata to je bio prvi put da se okupila grupa intelektualaca iz dvije
zaračene države i dva zaračena naroda, na teritoriju zemlje u kojoj
se vodio rat. Između dviju država nije bio diplomatskih odnosa, nije
funkcionirala pošta, a kako bismo telefonirali u Beograd mi iz
Zagreba smo se vozili preko granice u Sloveniju. To naravno ne znači
da nije bilo nikakve komunikacije. Za cijelo vrijeme rata bilo je
kontakata između najviših političkih dužnosnika i, po svemu se
činilo, između kriminalnih podzemlja. Svi ostali koji su pokušavali
stupiti u vezu sa svojim članovima obitelji s druge strane, s
kolegama ili predratnim prijateljima, proglašavani su izdajnicima
ili neprijateljima. Mnogo prije rata društvene elite su otkrile da
je žestoki nacionalizam efikasan instrument masovne mobilizacije, a
politički izvršitelji su podgrijavali to kolektivno uzbuđenje koje
se prvo kataliziralo oko mržnje, a kasnije hranilo ratnim zločinima.
Latinka Perović nije došla na skup Srbi i Hrvati u Zagreb, ali je
poslala tekst koji je pročitan na početku naših dvodnevnim
razgovora. Čitajući danas taj tekst čini mi se po mnogočemu kao da
je napisan u nekom drugom životu, za koji gotovo da mi je teško
povjerovati da je bio istina. Ali kao kod svih velikih tekstova i
svih velikih ljudi, neke stvari su trajne: bez obzira na kontekst i
ekstremne ratne okolnosti, preciznost Latinkinih spoznaja i šokantna
jednostavnost izričaja imaju univerzalnu vrijednost. Razmatrajući
tada gotovo hipotetske mogućnosti izlaska iz ratnog užasa, Latinka
Perović je napisala:
“Dihotomične, kakve su uvek bile, razapete između patrijarhalnosti i
modernosti, - naše su elite izgubile iz vida da uzbuđenje nije
program i da izvan polja univerzalnih vrednosti slobode i
demokratije nema ni razumnog rešenja nacionalnog pitanja. Biti
demokrata i, u isto vreme, poricati drugom narodu pravo koje se
traži za vlastiti narod, jednostavno nije moguće.”
Djeca rođena tog jutra, dok smo mi slušali Latinkin tekst, nastojeći
se osloboditi treme jednih pred drugima i pred neizvjsnošću tog
trenutka, upravo su proslavila 29-i rođendan. Imali su privilegiju
da s njom dijele prostor i dovoljno vremena da mogu na razini
primarnog iskustva usporediti ono što je pisala tada, s njenim
posljednjim tekstovima i javnim istupima prije smrti. Nebrojeno
stvari iz toga mogu naučiti. Ali jedna od najvažnijih je kako rat i
slične ekstremne nedaće djeluju na ljude. Često korištena stara
tvrdnja kako nikad ne znaš kako će se tko ponašati u ratu i sličnim
kataklizmama, i kako to ne možeš znati ni za samog sebe – nije
istina. Rat ne mijenja ljude, on ih samo prokazuje: dobri ostaju
dobri i bolji, loši ostaju loši i gori, a konformisti i kukavice
postaju opasni. Latinka Perović je najočitiji dokaz toga. U godinama
svih ratova u devedesetima, kao ni u godinama poslije i prije toga,
ni jednom se nije zabunila u svojoj ljudskoj i intelektualnoj
ispravnosti. Što su vremena bila gora, to je ta njezina ispravnost
bila važnija. Nadam se samo da će ti rođeni te 1993. moći naučiti
ovu istinu čitajući Latinku Perović, a ne kao mi - “metodom vlastite
kože”.
Uz bezbroj briljantnih i dragocjenih tekstova, analiza i studija,
Latinka Perović je ostavila i živo intelektualno nasljeđe. Godinama
je oko sebe okupljala i ohrabrivala fantastičnu grupu ljudi u Srbiji
– historičare, politologe, pravnike, sociologe, psihologe, borace za
ljudska prava, demokraciju, kulturu dijaloga i prije svega
intelektualno poštenje. Gledajući, slušajući i čitajući te ljude,
jedino što bi čovjek mogao zaključiti je da je Srbija zemlja kojoj
bi svatko mogao pozavidjeti na prvoklasnim umovima koje ima. Na
žalost znamo da je realnost drugačija i da njihov diskurs danas nije
dominantni diskurs u Srbiji. No ono što Latinka Perović i njeni
intelektualni nasljednici pokazuju, je da je u Srbiji i općenito na
Balkanu, i to moguće. E pur si muove!
I zato, uz sve što jeste – znanstvenica, političarka, učiteljica,
analitičarka, inspiracija, aktivistica uma, Latinka Perović je i
princip nade. To ostaje trajno.
Vesna Pusić |
