|
„Izvršioci genocida u Srebrenici uglavnom su osuđeni – kao i
organizatori pa čak i nalogodavci, Ali, akademici, pjesnici i
duhovnici genocida i danas su najugledniji ljudi u Srbiji. Oni bi
morali biti prozvani i kažnjeni", kaže se u prologu predstave „Kada
mi ubijeni ustanemo", čiji je snimak prikazan u prostorijama Theater
Cinema u Briselu, u okviru projekta organizacije „International
partnership for human rights" pod nazivom „Srebrenica: izvlačenje
lekcija iz prošlosti".
Predstava režisera Zlatka Pakovića premijerno je izvedena 2020.
godine u Centru za kulturnu dekontaminaciju u Beogradu, ali nije
prikazana ni u jednom pozorištu u Srbiji, iako je namijenjena
tamošnjoj publici. Ovo performance-predavanje publici
dokumentaristički prenosi činjenice, likove i događaje, kojima
režiser, koji u predstavi glumi samog sebe, nastoji probuditi
savjest duhovne elite Srbije - kroz stvarne likove koji kreiraju
tamošnje javno mnijenje. On ih stavlja na stub srama, ne samo zbog
njihovog odbijanja da priznaju odgovornosti za ratove u Hrvatskoj i
BiH, već i zbog uzurpacije novca i distribuiranja sopstvene krivice
na vlastite građane.
No, to je nešto, o čemu u Srbiji malo ko želi da zna, sugerira
režiser Paković. „Ova predstava se ne događa. Ona se nigdje i nikada
nije odigrala. Vi koji je gledate niste ovdje i sada i nikada je i
nigdje niste gledali. Nijedan srpski pozorišni kritičar neće
objaviti tekst o njoj. Jer se neće usuditi da javno prozbori:
genocid u Srebrenici. A ćutati znači lagati. Ćutati znači ubijati."
Univerzalna bol majki
Predstava počinje scenom u kojoj se predstavljaju vojnici ubijeni na
redovnom odsluženju vojnog roka u kasarnama na beogradskom Topčideru
i u Leskovcu: Dragan Kostić. Radoman Žarković, Srđan Ivanović,
Dražen Milovanović. Dragan Jakovljević. Njihova smrt je i danas
prožeta velom misterije, što u predstavi odslikava majka jednog od
njih kada kaže: „Vojska je proglasila da su se moj sin i njegov drug
poubijali u međusobnom obračunu. Prvo su rekli da je Dražen pucao u
Dragana a potom su nam rekli da je Dragan pucao u Dražena a da je
zatim izvršio samoubistvo. Potom su nam rekli da su naši sinovi bili
u homoseksualnoj vezi i da su se iz ljubomore ubili. Tri nezavisne
ekspertize, među kojima je vještačenje Državne komisije Srbije i
vještačenje FBI dokazale su da je počinilac ubistva mog sina i
njegovog druga neka treća osoba ili neka druga grupa ljudi".
„Sumnja se da su mladići ubijeni zato što su vidjeli Ratka Mladića,
shvativši da Vojska čuva bivšeg komandanta VRS. Ispostavilo se da su
kasarne bile dio infrastrukture koja je krila Mladića a vjerovatno i
Karadžića a možda i druge ratne zločince. Ubistvo vojnika je do
danas nerazjašnjeno", kaže za DW Jelena Krstić, programska
direktorica Helsinškog odbora Srbije.
Ovih pet mladića dovode se u predstavi Zlatka Pakovića u direktnu
vezu sa srebreničanskim žrtvama, jer su ih, kako konstatuju majke
Srebrenice u predstavi, „ubili isti oni, koji su ubili našu djecu".
Zato bi „bilo lijepo da se i njihova imena uklešu na ploču
Memorijalnog centra u Potočarima". I Hatidži Mehmedović, jednoj od
majki Srebrenici, preminuloj 2018., daje se glas u predstavi, njena
bol, sažeta u rečenici: „I ja sam ubijena kada su ubili moje
dijete", ista je kao i bol majki ubijenih vojnika u Srbiji:
„Zamislite kako je kada za Božić nemate kome da otvorite vrata ili
kada dođu rođendani djeci a njih nema".
„Ono što je važno u predstavi i što je utkano u sadašnju ideologiju
je da nije važan pojedinac i šta roditelji djece misle i kako se
osjećaju: već da je bitno zaštititi državu i njene interese. A to su
interesi, koji su doveli do agresije na Hrvatsku pa na BiH a kasnije
i do zločina na Kosovu", kaže Jelena Krstić.
„Samo fini ljudi mogu da čine velike gadosti"
U ovom pozorišnom komadu se stalno ponavlja „Samo fini ljudi mogu da
čine velike gadosti", te se gledaoce vodi kroz priču o imućnoj
porodici, koja ima svoje uporište u crkvi, sudskim i književnim
krugovima. To je, kako kaže Jelena Krstić, i danas vrlo uticajna,
cijenjena i citirana porodica Matije Bećkovića, promovisana u
školama i udžbenicima, čije se mišljenje jako cijeni i čiji se
članovi pozivaju u najgledanije TV-emisije.
U predstavi se citiraju i matrice kreatora srpskog nacionalizma,
počevši od dr. Milorada Ekmečića da „Srbiji nije problem dati
250.000 života sa Veliku Srbiju", preko Ćosića po kojem je „Laganje
najbolja vrlina srpskog naroda, oblik patriotizma i potvrda naše
urođene inteligencije". Spominje se i Nikolaj Velimirović, koji je
danas posthumno moralni autoritet i čije se riječi i citati mogu
naći u skoro svim domovima koji praktikuju vjeru. „Predstava
pokazuje njegovu antisemitsku i rasističku stranu. To znači da ono,
na čemu mi u Srbiji utemeljujemo svoje ideale, potiče iz nekih ideja
19. vijeka koje su vrlo problematične. Ali pokazuje i da su oni,
koji važe kao osviješćeni i hoće da se bave suočavanjem s prošlošću,
ipak zatvoreni kada se postavi pitanje, gdje je odgovornost u
njihovim krugovima, među njihovim kolegama i kada treba pokazati da
je neko, ko je možda njihov uzor, zapravo bio jedan od inspiratora
zločina", kaže Jelena Krstić.
Ali, bez obzira na bezizlaznost situacije u Srbiji i strategiju
suočavanja sa prošlošću koja se sastoji u tome da se ona, kako kaže
Jelena Krstić „ignoriše", režiser iznalazi rasplet i pred kraj
predstave jedan od glumaca pada na koljena i izgovara: „Dopustite mi
da u ovoj pozorišnoj predstavi, jer u pozorištu može i nemoguće,
kleknem pred 8372 ubijenih pravednika u Srebrenici. Proklet bio dan
i čas kad sam devet dana poslije genocida u Narodnoj skupštini
pozvao da za jednog ubijenog Srbina ubijemo sto muslimana. Proklet
nek je dan i čas."
„Uzurpacija novca i distribucija krivice"
Predstava se završava porukom da su žrtve Srebrenice ali i drugih
zločina utkane u državu Srbiju, što se vrlo slikovito prikazuje
iznošenjem zastave, prema kojoj se svi učesnici u predstavi odnose
sa velikim poštovanjem. „Niko je nije zgazio, čak su je ispravljali.
Oni imaju poštovanje prema toj državi i baš zato žele da bude
očišćena od zločina kao i da imena žrtava iz Srebrenice budu utkana
u njeno biće u smislu da ona prizna njihovo postojanje, da prizna
način na koji su ti ljudi nestali i ko je za to odgovoran", kaže
Jelena Krstić iz Helsinškog odbora Srbije.
Simon Papuashvili iz organizacije „International Partnership for
Human Rights" izrazio je „nadu da će veći broj ljudi u Srbiji biti u
mogućnosti da pogleda ovu predstavu i da dobije drugo mišljenje osim
onog nacionalističkog."
Lidija Krnjajić iz Novog Sada, koja se bavi vizualnom umjetnošću,
smatra da je jako bitno to šta Zlatko Paković radi i o čemu govori.
"Pitam se kako je moguće da se to stalno negira. Smatram da
konstantno treba da postoji podsjećanje na genocid i da se stvori
kolektivno sjećanje."
Frencis Bolton iz Amstedama, koja živi u Briselu i radi za Evropski
parlament kaže da je sa velikim zanimanjem pogledala performans. „I
mi Nizozemci smo ispisali svoju istoriju u Srebrenici. Ja sam toga
itekako svjesna. Poruka predstave je jasna a to je da u Srbiji i
dalje postoje prominentna lica i familije, koji imaju jako veliki
uticaj i ne dozvoljavaju pristup istini, niti priznaju da je u
Srebrenici izvršen genocid. To nesuočavanje sa prošlošću,
neprihvatanje istine kao i činjenica da nijedno pozorište u Srbiji
ne želi da prikaže tu predstavu, za mene je apsurdno i šokantno." |
