|
Najsvježija prijetnja neistomišljenicima, koju je sa Grahovca uputio
gradonačelnik Nikšića je pokazatelj stepena do kojeg je
metastazirala kriza u Crnoj Gori. Iako ovo nije prvi put da
Kovačević prijeti nesrpskom življu, njegova grahovačka epizoda je do
sada najbanalniji i najopasniji primjer nacionalističkog “terenskog
rada”.
Pokazuje se šta nam u Crnoj Gori slijedi nakon pismenih opomena iz
Beograda i nakon Vučićevih svesrpskih instrukcija šta i kako treba
da se radi. Ovakav govor mržnje nije izolovani ispad ili proizvod
nejasno formulisane misli. U ovom, kao i mnogim drugim slučajevima,
misao je kristalno jasna: suživot u Crnoj Gori je moguć jedino ako
se svi povinuju pravilima velikosrpskih kleronacionalista.
U protivnom, neće im biti spasa od srpskog pravoslavnog “mača
zelenoga”.
Ovakvo zastrašivanje je povezano s novinskim tekstom koji je u SNS
biltenu Politika nedavno potpisao istoričar dr. Radoš Ljušić.
Važno je napomenuti da su i nastup Kovačevića, i tekst Ljušića, kao
i svi nastupi srpskihpolitičara u Crnoj Gori direktno vezani za
smjernice “Deklaracije o Zaštiti Nacionalnih i Političkih Prava i
Zajedničkoj Budućnosti Srpskog Naroda”, koja je nedavno usvojena na
svesrpskom saboru u Beogradu. To je širi kontekst i plan djelovanja
u kojem treba interptretirati nastupajuća dešavanja u Crnoj Gori.
Ono što je zamislio A. Vučić i ovjerio svesrpski sabor, potpisao je
istoričar Ljušić, a na Grahovcu je izgovorio Kovačević. Ovo su
dijelovi koji čine onaj strašni “trikrati amen” iz stiha Maka
Dizdara. U njemu se sastavljaju svi bazični elementi velikosrpskog
kleronacionalizma.Ovaj tekst se bavi pamfletom koji je potpisao dr.
Radoš Ljušić, ali vjerujem da je važno da se ova šira
uzročno-posljedična veza ne izgubi iz vida.
Jedan od osnivača Srpske napredne stranke i akademska vedeta
savremenogvelikosrpskog projekta, dr. Radoš Ljušić, je ponovio
raniju Vučićevu direktivu o tome kako se treba odnositi prema
suverenoj i nezavisnoj Crnoj Gori, i prema svima koji se zalažu da
ova država takva i ostane u korist i na ponos budućim generacijama.
Ovaj istoričar, koji je bio akademski i ideoloski proteže Vasilija
Krestića, je odavno znan kao moćni megafon vladajuće strukture u
Srbiji.
Stoga njegov novi poziv na mržnju nije veliko i iznenađenje. Dr.
Ljušić ovim potvđuje svoju odanost Aleksandru Vučiću, ali i davno
trasiranom putu kojim marširaju svi velikosrpski
kleronacionalistički bataljoni. Obojica su se davno zaklela da s tog
puta neće skrenuti. Vrijedi se sjetiti da je centralnu ulogu u
građenju tog puta i formiranju tih bataljona imala SANU, uz brojne
pridružene jedinice kleronacionalisticke armije. Formalni autor
najnovije direktive o tome kako i zašto mrziti suverenu i nezavisnu
Crnu Goru i Crnogorce je bio i ostao integralni dio rukovodećih
struktura koje su radikalizovale društveni, kulturni, obrazovni,
ideološki i politički prostor u Srbiji i šire.
Ljušićev novinski uredak je mnogo više nego izraz infantilne
političke frustracije jednog nacionaliste. Poziv da se ne vjeruje
Crnoj Gori i “argumentacija” koja je ponuđena kao potpora su poruke
koje šalje Aleksandar Vučić. Zbog akademske pozicije profesora
univerziteta koju Ljušić zauzima i javnog profila koji mu ta
pozicija donosi, njegova javna obraćanja su, de fakto, zvanična
obraćanja države Srbije.
Direktiva počinje recikliranjem besmislene teze da su crnogorsku
naciju kreirali pobjednici u Drugom Svjetskom Ratu i time
“razdvojili braću”. Potpisnik se, ipak, uzdržao od ponavljanja
uličarske verzije: da su Crnogorci Mošina kopilad. Takav
primitivizam je ostavljen u zadatak lokalnom političkom bašibozuku u
Crnoj Gori, kojemu se ozbiljno zamjera na blijedim vladalačkim
dostignućima, iako oni iz sve snage nastoje da razgrade crnogorsku
državu.
Samo par nedjelja kasnije, oglasio se Marko Kovačević prijetnjom
svima koji misle drugačije. Kovačevićev nastup na obilježavanju
bitke na Grahovcu je bio jasan signal da je Vučićeva poruka shvaćena
i da će srpsko jedinstvo biti čuvano kao zjenica oka, pa makar i
glave morale da padaju.
Iako ne izgleda tako na prvi pogled, kritička oštrica teksta u
Politici je bila usmjerena ka srpskim političarima u Crnoj Gori. Oni
su optuženi da nijesu položili prve važne ispite iz nacionalnog
velikosrpskog sna. Zato su, na svesrpskom saboru sjedili na puškomet
od velikog vođe. Zato se u Deklaraciji pominju u nekoj dalekoj tački
broj 36.
Zato je, govoreći na tom nacionalističkom ućumetu, Andrija Mandić
zamolio za oprost i tražio da se ima istančaniji “osjećaj za naše
sunarodnike” koji “sve ove patnje našeg naroda” proživljavaju istim
intenzitetom kao i građani matice Srbije. Obećao je da će se
potruditi da u narednom ispitnom roku položi s čistom desetkom.
Sve teze u tekstu koji potpisuje dr. Ljušić su knjiški primjeri
nacionalističkog diskursa s elementima izblijeđelog neoimperijalnog
sna, i sa snažnom potkom diskursa poslovične žrtve nesrećnih
istorijskih okolnosti. To je projekcija nacije koja je iskrena,
moralna, vrijedna, radna i naivna, pa je stoga bila izdavana od onih
kojima je vjerovala i u čije građenje je investirala. “Ram” za ovu
sliku “kolektivne žrtve” je nacionalistički narativ o Jugoslavijama
(1918 i 1945) kao srpskim darovima svim ostalim Južnim Slovenima.
Istovremeno, ovo je prijetnja osvetom i poziv hrabrim Srbima da
iznova “upale svijeću” u sadašnjem mraku crnogorske izdaje. Konačno,
ovaj tekst je kolaž koji ima snažnu i utemeljenu dijagnostičku
funkciju. To je slika trenutnog stanja svijesti intelektualne i
političke elite u Srbiji koja je, da iznova upotrijebim Dizdarev
stih, pijana “od pojanja prokletstva i dima tamjana”.
Jasno je da su ovaj univerzitetski poslenik i njegov državni šef
bijesni na “Montenegrine” i zato što su diplomatski predstavnici
Crne Gore podržali rezoluciju UN o genocidu u Srebrenici, koji je
dokazan i sudski procesuiran pred najznačajnijom instancom
međunarodnog prava. Ljute se što je crnogorska diplomatija, makar i
nevoljko, stala uz žrtve! Ljute se zato što su to “tuđe” a ne
“srpske” žrtve! Žale se da “srpski razum” to ne može da shvati, niti
to može “Gospod da objasni”!
Ovakav žal je najefektniji i najpotpuniji sažetak suštine
kleronacionalističkog Kvazimoda kojeg oni predstavljaju. Osobe koje
svijet promišljaju u kategoriji “srpskog” razuma imaju toliko
ozbiljan problem da im realnost, logiku, etiku i smisao savremenog
bitisanja zaista ne može ni “Gospod da objasni”.
Istini za volju, u ovom slučaju Gospod je možda jedino rješenje i
posljednja luka za utjehu. Pogledi iz dubokog kleronacionalističkog
rova u kojem već decenijama kleče šampioni imaginarnog nebeskog
naroda mogu da budu uprti samo u nebo, jer jedino još tamo tavori
izblijeđela nada za pravljenje etnički čiste rajske bašte zvane
Velika Srbija.
U Ljušićevom tekstu ipak ima nekoliko konstatacija s kojima se
slažem.
Prva je da su Srbija i Crna Gora dvije države. Bez obzira na
odioznost stavova napisanih u ovom tekstu, autor zavrjeđuju čestitku
na hrabrosti da prepozna makar i djelić stvarnosti koju živimo. To
zaista jesu dvije države, i ja želim da one to i ostanu.
Druga konstatacija da se Crna Gora borila za sopstvenu nezavisnost
duže od jednog vijeka je samo djelimično utemeljena. Istina je da se
Crna Gora, u svojim različitim državnim ikranacijama, borila za
nezavisnost i suverenost mnogo duže od jednog vijeka. Borila se
protiv hegemona kakav je bila Visoka Porta, ali i svih vladajucih
rezima u Beogradu. Oba centra moći su na Crnu Goru gledala s visine,
kao gospodar na poslugu. Sudeći po onome što je potpisao dr. Ljušić,
zvanična Srbija i danas tako gleda na Crnu Goru.
Kada smo kod problematike nezavisnosti, predlažem onima u Srbiji
koji se ljute na Crnu Goru da iznova promisle svoju kritiku
crnogorskih napora da se “odvoje od Srbije”. Crna Gora je, uz mnogo
muke, uspjela da iskorači iz tzv. krnje Jugoslavije, raskine brak iz
računa poznat kao Državna Zajednica Srbije i Crne Gore, i na
referendumu odluči ko će imati ključeve od njene kuće.
Ne treba, međutim, zaboraviti da su ovi napori imali i značajan
sekundarni rezultat: nestanak širih okvira u kojima je Srbija
decenijama skrivala svoje hegemone tendencije i želju da kreira svoj
pravoslavni “lebensraum” (životni prostor).
Drugim riječima, nakon što je Crna Gora napustila sve para-državne
provizorije, Srbija je, de fakto, ostvarila sopstvenu nezavisnost.
Nezavisnost je, kao što znamo, težak zadatak. Srbija je shvatila da
mora da se suoči sa sopstvenim likom u onom poslovičnom ogledalu. U
njemu se ne vide Kosovo i Crna Gora, a sve se slabije nazire
Vojvodina. U njemu, kao nečista savjest, često bljesnu Srebrenica,
Tomašica, Dubrovnik, murali ratnih zločinaca, i one strašne
potopljene hladnjače. Posljednje decenije pokazuju da se Srbija
slabo snalazi u novoj ulozi i novom državnom okviru koji ima jasno
markirane granice.
Iako je svih ovih decenija Srbija uporno izbjegavala da stane oči u
oči sa samom sobom i svime što je učinjeno u njeno ime, uvjeren sam
da će se to desiti. Ja Srbiji želim dobro, pa se stoga nadam da će
se to suočavanje materijalizovati što prije. Njegovi efekti će biti
ljekoviti za dušu zajednice. Za razliku od dr. Ljušića, ja vjerujem
da će tek suočavanje sa atavisticč strastima sopstvenog nacionalizma
i zločinima počinjenim u njeno ime značiti novi početak za Srbiju.
Takav početak bi zasluživao čestitku. Sve ostalo su nacionalističke
trice i kučine.
Treća je konstatacija da je sebičnost vrlina u međunarodnim
odnosima. Crna Gora je bolno svjesna težine ove spoznaje! Istorijat
načina na koji se Srbija odnosila prema Crnoj Gori tokom posljednjih
par stotina godina je bila teška, ali vrijedna škola. Ljušićev
prijedlog da se Srbija okrene sebi, jer je izdana od “braće”, je
pokušaj da se igra na kartu one poslovične žrtve, i da se sakrije
sebičnost kao konstanta spoljne politke Srbije tokom posljednjih
nekoliko vijekova.
Pošto kastiga Crnogorce za izdaju i sebičnost, za kraj bih podsjetio
dr. Ljušića na onaj primjer moderne crnogorske “izdaje” i
“sebičnosti” prema Srbiji: mojkovačku Bojnu Njivu.
Crna Gora je 2006. godine izabrala tačku u kojoj je potvrdila svoj
početak. Ona se još nosi s teškim recidivima domaće kleptokratije i
partitokratije, ali i s ostacima prošlih komšijskihsebičnosti i
nezajažljivih velikodržavnih apetita. Nosi se s tim problemima u
nadi da će uspjeti da se i ovaj put otrgne iz željeznog “bratskog”
zagrljaja sjevernog susjeda. Ljutita nacionalistička kritika koja
dolazi iz Beograda je dodatna motivacija da se ovaj napor
udvostruči. |
