|
Nekadašnji prijatelju!
Javljam ti se nakon 22 godine, upravo sada kada je nas grad
najljepši. Upravo sada kad je sve zazelenilo i izbeharalo a drvored
ulicom pored opštine i policijske uprave nikad nije bio ljepsi. Da,
dragi moj nekadasnji prijatelju! Ili se meni samo usnilo da si mi
prijatelj bio? Ja sam sada sehid! Ako Bog da! U svetoj knjizi vjere
kojoj pripadam, u časnom Kuranu, obećano mi je mjesto u dzennetu ili
u raju kako i tvoja sveta knjiga naziva onaj drugi, vječni zivot u
koji se preselih prije 22 godine. Da, moj prijatelju, moj školski
druže, moj radni kolega…Ja sam onaj koji je vezao istu onu pionirsku
maramu i nosio ponosno kapicu sa zvijezdom petokrakom na glavi i
zajedno s tobom učio o bratstvu i jedinstvu. Ja sam onaj koji se s
tobom i narodom zaklinjao Titu da će čuvati bratstvo i jedinstvo kao
zjenicu oka svog. Išao sam s tobom u kino gledati partizanske
filmove i danima glumio i ponosan bio, jer sam u ratnim igrama u
mojoj mahali tada bio slavni komandant Mladen sa Kozare. Zajedno smo
išli u Jasenovac i plakali gledajuci film i slike progona i ubijanja
mog i tvog naroda kojega je u II svjetskom ratu napao strani
okupator sa domaćim izdajnicima. Eh, druže stari! Zajedno smo na
školskim priredbama recitovali Stojanku majku Knežpoljku i plakali
za njena tri sina. Sjecaš li se kako smo zajedno vezali izvidačku
maramu i s kakvim elanom smo išli na radnu akciju sa samo 18 godina?
Nisu nas boljeli žuljevi, jer šta je to bilo u odnosu na udarničke
značke koje smo tada dobili! Volio sam te prijatelju!Iako si bio
druge vjeroispovjesti! Zajedno smo išli na ćevape i na jerezi
kupovali bureke od Albanca. A na maturskoj ekskurziji na hrvatskoj
rivieri ponosili smo se jer smo obojica bili „glupi Bosanci“.
Zagrljeni smo plakali na željeznickoj stanici kad smo se rastajali
dok smo odlazili na životni ispit, na vojnu obavezu. Pisali smo 12
mjeseci jedan drugome o svemu a najviše o našim djevojkama koje su
sa žudnjom čekale da se vratimo u naš grad. Zajedno smo prokoracali
kilometre i milje našim Prijedorskim korzoom. Kumovali smo jedan
drugome i bili ponosni na naše prijateljstvo. Sve do te kobne 1992.
godine. Nisam nikada ni slutio da će se tako završiti naše
dugogodisnje prijateljstvo! Još uvijek sam vjerovao u njega pa čak i
onaj dan kada si u uniformi Jugoslovenske narodne armije došao da
„počistiš“ moju mahalu. Donio si mi zračak nade da je slutnja o
nekakvom ratu samo besmislica. Pohitao sam da ti se javim ali na
tvom licu nije bilo osmjeha. Imao si pušku ali ja nisam imao strah
jer zaboga pa ti si moj prijatelj. Sve dok me nisi sa tom puškom
udario u leda i gurnuo me prema vozilu koje me je odvuklo u
dzehennem iliti pakao prijedorskih logora. Odjednom sam postao
Balija i Turšin iako nikada nisam imao ništa sa Turskom. Moj drug
odjednom je postao stranac sa ledenim izrazom lica. Nadao sam se da
češ stati pred logorskog stražara dok me je tukao nemilosrdno i reći
da sam tvoj najbolji drug i da bi i svoj život dao za mene. Baš kao
nekad dok smo sebi obećavali doživotno prijateljstvo. Ali, to se
nije desilo! Mene su ovih dana identifikovali. Kao da sam bio niko
pa me sad identifikuju. A ti znaš da sam postojao sve do onog dana
kada sam zajedno sa mnogim našim poznanicima, komšijama i
prijateljima natovaren na kamione i iskipan u veliku masovnu
grobnicu u Tomašici. Moja djeca su odrasla sanjajući o danu kada ću
se vratiti iz nekog izmišljenog logora u rudniku u koji su me
navodno odveli na radnu obavezu. Bilo im je tako lakše živjeti i
podnositi sve one teške suze moje supruge, moje majke, sestre i
ostalih koji su me voljeli i kojima sam nedostajao svaki dan sve
više i više. Moja majka se nadala da ću joj jednoga dana odnekud
doći pa je često „imala isaret“ i taj dan bi sva užurbana pravila
moju omiljenu pitu. I čekala...Ali uzalud. Nisam mogao doći jer si
kao i ostali šutio a mi smo mirno čekali da nekome savjest makar
pred smrt proradi.
Sada se ponovo vraćam u naš grad da posvjedočim da sam ipak postojao
i da nisam „nestao“. Volio bih da se vidimo i da ti kažem da te ne
mrzim ni dalje, osim što se bojim za tebe. Bojim se kako ćeš na
posljednji ispit pred Bogom, mojim i tvojim, jer drugoga nema. Ako
slučajno skupiš hrabrost pa negdje iz prikrajka budeš posmatrao
veliku sehidsku dzenazu vidjećeš kako se zeleni sehidski tabut i
kako ću ipak imati dostojanstven ispraćaj. Tomašica me je skrila
samo na kratko. Čekao sam da dodeš tobe, da se pokaješ i da mojoj
djeci i mojim roditeljima kažeš istinu na koju smo se uvijek
zaklinjali. Na sehidskoj dzenazi ce biti 6 tabuta na kojima ce
ležati 6 sinova majke Have i 5 sinova majke iz Hegica sa njihovim
očevima kao i mnogo drugih sinova, braće i očeva koji su „počišćeni“
one zle 92. Čekali su da se u tvome narodu pojavi Skender koji će
zacviliti duplo jače i snaznije, ne pozivajući na osvetu već samo
tražiti oproštaj od svih majki koje ce taj dan ispratiti svoje
jablanove. Sretan sam što mogu mirno otići na vječni počinak i što
mi ruke nisu isprljane krvlju nevinog čovjeka. Volio bih kada bi
skupio hrabrost i makar me ispratio ovaj put onako kako čovjek
ispraća čovjeka, prijatelj prijatelja. Ako ne budeš čovjek i ne
dodješ na moju dzenazu znaj da će te kroz cijeli život pratiti moja
sjena. Neću ti halaliti. Tvoja savjest će te stići brže nego i
pomisliš da hoće.
Prijatelju moj, šta misliš koliko suza će taj dan poteći niz lica
majki i oševa koji godinama čekaju da se oproste i dostojno pokopaju
svoju djecu. Šta misliš koliko snažne će biti suze kćeri i sinova
koji su odrasli maštajuci da im se otac pojavi odnekud. Šta misliš
kako gorka će biti suza supruge kojoj je oteta ljubav i koja je
noćima maštala o zagrljaju svog voljenog? Ma kako daleko bio čućeš
taj krik i nećes ga zaboraviti dok si živ. Proganjaće te do smrtnog
trena. Biće to težak teret čak i za tvoja široka pleća. Čuvaš li još
naše zajedničke slike iz škole? Pitam se kako ćeš objasniti svome
sinu gdje ti je „nestao“ najbolji drug iz djetinjstva i mladosti.
Još i sad imena naša urezana na čkolskim klupama. Svjedoče da sam
postojao. Proljeće je stiglo u naš grad a neki novi klinci se
spremaju za matursko veče kao što smo i mi nekad. Čini se da sve ide
nekim uzbrdnim tempom jer svaki dan niču nove zgrade i kuće, ali to
je samo privid. Ništa više nije isto niti ce ikada biti. Zašto je
sve tako moralo biti? I je li moralo??? Zašto sam preko noći postao
Turčin kad dobro znaš da sam na svoju vjeru bio skoro i zaboravio
samo da bih čuvao bratstvo i jedinstvo. Nismo ga sačuvali. Vidiš li
druže moj, kako je život surov i sa koliko apsurda živiš sada? Onda
kada si me odveo u logor učinio si to sa mržnjom koju nikad neću
razumjeti, misleći da sve sto je balijsko i tursko mora van iz
našega grada. Ali, iako sam bio skoro pa bezbožnjak boreći se za
tvoju ljubav i naše prijateljstvo ipak sam u ove duge 22 godine
shvatio da samo ON-BOG, JEDAN ZA SVE LJUDE odreduje ravnotežu,
mjesto i vrijeme svakome od nas. Mene je počastio da budem sehid. I
da budem nevino ubijen. Kažu da je naš grad opet grad suživota. Moj
i tvoj sin hodaju ponovo ulicama naše mladosti koje se više ne zovu
kao u dobra stara vremena. Sada se zovu po nekim novim herojima.
Najčešće onima iz reda domaćih izdajnika koji ubiše mog ratnog idola
komandanta Mladena. Tvoj sin i ne sluti koliko tuge nosi moj sin jer
ga babo nije mogao ispratiti na matursko veče niti je mogao navijati
za njega dok je trčao za loptom da zapuca koji gol na svojoj prvoj
fudbalskoj utakmici. Nazad se ne može ali naprijed da. A ja ću
čekati da se ove sehidske dzenaze pojaviš i zatražiš oprosta.
Od mene i mojih najbližih, od svih nevino pobijenih i njihovih
porodica.
A, AKO IPAK NE DODEŠ, ZNAJ DA SAM SRETAN I DA TI NIKAD NEĆU
HALALITI!
I ne recite za one koji su na Allahovom putu poginuli:“Mrtvi su!“
Ne, oni su živi samo vi to ne znate! |
