Nedavno objavljeni rezultati popisa stanovništva iz 2013. godine pokazali su da je današnja BiH sasvim drugačija u odnosu na onu prijeratnu. I dok su političke vođe pokušavale dokazati podanicima da je sa njihovim etničkim skupinama sve u najboljem redu, pa se niko od njih ne treba brinuti za budućnost, statistički podaci iz popisa naprosto su vrištali dubinom demografske tragedije koja i danas traje, nagovještavajući da bi Bosna mogla iz tragične prošlosti ući u još goru budućnost.

Politička elita okupljena oko Bakira Izetbegovića, koji bi najradije od Bosne načinio turski sandžak, a Taipa Erdoana pretvorio u novog Aliju, uvjeravala je Bošnjake da ih ima zamalo preko pedeset posto u zemlji, skrivajući činjenicu da je BiH izgubila oko 800.000 stanovnika u odnosu na posljednji popis, onaj iz 1991. Koliko je Bošnjaka u tih 800.000 nedostajućih stanovnika – niko ne govori, zato što se u toj činjenici na najbolji način vide učinci ovdašnje vlasti od Alije do njegovog sina, nasađenog na bošnjačko prijestolje.

Republičkosrpske političke elite upinju su se da dokažu kako je njihov entitet efikasno očišćen od nesrba, pa rezultate popisa ne priznaju, nastojeći da tragičnu demografsku stvarnost pretvore u velikosrpsku bajku o Srpskoj natopljenoj Srbima i omeđenoj isključivo srpskim grobovima. U tom svesrpskom snu, kao i u svakoj drugoj propagandi, negirana je stvarnost u kojoj je Srpska ne samo očišćena od nesrba, već i u dobroj mjeri od Srba, a demografska tragedija je takvih razmjera da je manjak stanovništva u odnosu na ono od prije rata takav da se slobodno može reći kako su pojedini dijelovi ovog entiteta očišćeni od ljudi. Drugačije rečeno, teritorije koje je Karadžićeva vojska osvajala oružjem postale su pustoši u kojima živi tek poneki starac i starica, ili naprosto niko, odnosno trava i drveće, srpsko sasvim.

Ni hrvatska politička elita ni riječ nije prozborila o demografskoj tragediji zemlje. I ona se, kao i druge dvije, bavila procentima. I njoj je iz mnoštva statističkih podataka popisa jedino bio važan procent Hrvata u odnosu na Srbe i Bošnjake, kako bi se i procentualno potvrdila ustavna konstitutivnost njene etničke skupine.

Da bi se uvidjele razmjere demografske tragedije BiH u ratnom i postratnom periodu, valjalo bi natjerati demografe da iz politike u kojoj služe moćnicima na vlasti dođu u nauku. Tada bi oni morali reći da ovih 800.000 ljudi moraju množiti sa 3 kako bi se došlo do stvarnog brojčanog stanja demografskih gubitaka. A to znači da je BiH od 1991. godine i dolaska etnodemokratije na vlast izgubila oko 2.400.000 ljudi. Vlastodršci bi rekli Bošnjaka, Srba, Hrvata, jer kakvi su to ljudi ako nemaju etničku oznaku, na podlaktici ili u glavi, sasvim svejedno.

Leš multietničke, multikulturne, multireligijske zemlje vrišti iz podataka popisa,
a da niko u javnom prostoru nema smjelosti uočiti tu činjenicu

Istodobno s tim, BiH je postala i znatno starija zemlja u odnosu na 1991, ali ne starija u historijskom smislu, tu je ona preživjela ratni užas, nego u smislu ljudskih resursa, kako bi rekao Dragan Čović, vrhunski makijavelist, koji skupa s Alijinim sinom na bošnjačkom prijestolju pokazuje majstorsko umijeće u uništavanju Mostara i haračenju Federacije BiH. A to znači da se među onih 800.000 ljudi mora ubrajati najvećim dijelom mladi, biološki i radno najproduktivniji dio populacije. Prema nekim neprovjerenim podacima, neprovjerenim jer ih vlastodršci kriju baš kao i podatke o svom bogatstvu, iz BiH je samo u posljednjih nekoliko godina otišlo oko 80.000 mladih ljudi. To znači da je i biološki, i radno i intelektualno od bosanskog crnog blagostanja pobjeglo glavom bez obzira ono stanovništvo koje je moglo postati nosilac ekonomskog i svakog drugog oporavka zemlje. To je možda najupečatljivija slika efikasnosti vlasti koja je ratna etnička čišćenja zamijenila onim tihim, nevidljivim u miru, pa u skladu s tim valja riječ pobjeglo zamijeniti odgovarajućom – otjerano od bošnjačke, srpske i hrvatske sreće u BiH kojoj je, sudeći prema obećanjima vlasti i njihovih intelektualnih elita, težila ukupna povijest kao svome cilju. To podrazumijeva da je od Kulina bana do našeg vremena povijest čeznula Bakira, Mileta i Dragana kao svoj cilj i vrhunac smisla.

Poređenja radi, iz onog što nacionalni intelektualci i novinarske nacionalne postrojbe nazivaju mračnom Titovom Jugoslavijom odlazili su na privremeni rad u inostranstvo radnici, danas iz nacionalizmom usrećene BiH odlaze mladi intelektualci, a titoistički izvoz radne snage zamijenjen je nacionalističkim izvozom mozaka, kako bi rekao Zvonko Marić, SBB-ov poslanik u sarajevskoj kantonalnoj skupštini.

Demografska statistika popisa pretvorena u čistu nacionalističku ideologiju skriva još jednu paradigmatski važnu činjenicu – smrt multietničke BiH. Iole pažljivija analiza popisa pokazuje da je BiH zemlja sa etnički najhomogenijim teritorijima u savremenom svijetu. Negdašnja tigrova koža, o kojoj je kao argumentu da u njoj nije moguć međuetnički rat demagoški govorio Alija Izetbegović, umrla je u 21. stoljeću definitivno, bez šanse da ikad u budućnosti oživi. Leš multietničke, multikulturne, multireligijske zemlje vrišti iz podataka popisa, a da niko u javnom prostoru nema smjelosti uočiti tu činjenicu. Ako na prostoru Federacije BiH živi zanemarljivih oko 2,5% Srba, a na prostoru Republike Srpske nešto oko 2% Hrvata i oko 14% Bošnjaka, uključujući i one koji tamo nisu rezidentni, te ako na većinskim bošnjačkim i hrvatskim teritorijama živi uistinu mali procent onih drugih - onda je BiH od multietničke postala etnički teritorijalno podijeljena zemlja sa izrazitom homogenizacijom etnija na pojedinim teritorijama. Hercegovina je etnički homogena hrvatska teritorija, ostatak Federacije BiH, pogotovu sarajevsko-zenička kotlina i tuzlanski kanton, bošnjačka, a Republika Srpska zna se čija, i institucionalno, i politički, i pravno, i religijski, i, naravno, etnički. To pokazuje i njeno ime, koje je u Daytonu svojim potpisom ovjerio i Bakirov babo, negdašnji bošnjački vođa.

Prema popisu, tzv. Ostalih i nacionalnih manjina, Jevreja, Roma, Poljaka, Slovenaca, Albanca ima danas u zemlji negdje oko 3%. Dakle, dvije su skupine praktički izumrle u poslijeratnoj, troetničkoj BiH – Jugosloveni i Bosanci. Ili drugačije rečeno, one su se asimilirale u Bošnjake, Hrvate i Srbe.

Skupa sa Jugoslovenima i Bosancima u troetničkoj BiH izumiru i ateisti, agnostici i svi oni koji odbijaju pokornost religijskim institucijama. BiH po podacima iz popisa spada u zemlje sa najreligioznijim stanovništvom na planeti. A to znači da je nacionalizam progutao sve razlike – etničke, religijske, kulturne, svjetonazorske, jezičke itd. Negdašnji većinski Titovi ateisti nahrlili su u crkve i džamije, a vjeru u Boga na zemlji zamijenili su vjerom u Boga na nebu i nacionalna božanstva na svojim etnički homogenim teritorijama.

Popis, nadalje, pokazuje izuzetno veliki procent, čak oko 30% informatički nepismenih, a u današnjem svijetu to je jednako negdašnjoj kategoriji nepismenog stanovništva. Ili drugi važan podatak: poljoprivredom se bavi svega oko 15% stanovništva, što znači da hranu proizvodi zanemarivo malo stanovnika zemlje čije se vođe hvale njenim resursima.

Proces etničke homogenizacije uslovio je i smrt multietničkih gradova. Sarajevska kulturna i intelektualna krema više ne može govoriti o svom gradu kao multikulturnom, multietničkom i multireligijskom. Većinski bošnjački, taj grad je postao i većinski muslimanski, a simboličko obilježavanje njegovog javnog prostora pokazuje i karakter novog bošnjačkog identiteta. Isti je slučaj sa Banjalukom, Bijeljenom, Zvornikom i drugim gradovima RS-a, samo što tamo dominiraju novi Srbi, baš kao novi Bošnjaci u Sarajevu, Tuzli, Zenici, Bihaću, novi Hrvati u Stocu, Čapljini, Ljubuškom i drugim hrvatskim gradovima. Bilo bi od velike važnosti vidjeti npr. broj Srba u Sarajevu 1996., prve poratne godine nakon što je Momčilo Krajišnik organizirao veliku seobu Srba iz Vogošće, Ilijaša, Ilidže, Hadžića, Lukavice. Taj bi podatak do srži osvijetlio karakter novih vlasti i odgovorio na pitanje da li je BiH zemlja tihog, nevidljivog etničkog čišćenja u miru kojim su i definitivno završeni ratni ciljevi. Naravno, identičan slučaj je sa svakim drugim gradom u BiH, osim onih dvoetničkih kakvi su npr. Mostar, Jajce, Novi Travnik, Vitez, Vareš, dakle oni gradovi koje nastanjuju Bošnjaci i Hrvati. Tamo se smrt forme multietničkog života najbolje vidi u školstvu i praksi segregacijskog modela obrazovanja.

Tu se i dolazi do ključnog paradigmatskog obrata karakterističnog za novu BiH. Naime, skupa sa novom troetničkom BiH nastale su i nove forme etničkih identiteta. Bošnjaci, Srbi i Hrvati su u identitarnom smislu pretrpjeli još jednu povijesnu preobrazbu, jer su negdašnje modernističke forme etničkih identiteta profiliranih i u skladu s ideologijom titoizma zamijenjene formama kolektivnih identiteta izvedenih u skladu s ideologijom nacionalizma. Ti su novi kolektivni identiteti modernističke i komunističke naracije zamijenili naracijama i procedurama klerikalizacije, arhaizacije, getoizacije, militarizacije, fobizacije, viktimizacije itd., a novi Bošnjaci, Srbi i Hrvati žive ne suživot, kako tvrde nacionalne vođe i vođice, već život obilježen izrazitom međuetničkom distancom. Slučaj Mostara paradigmatski to posvjedočuje: u svakodnevnim životnim praksama podijeljeni grad, ne može se institucionalno raspasti na dva, ali ni dobiti forme jednog, organski i funkcionalno cjelovitog multietničkog i multikulturnog grada. Mostar je, zapravo, najtačnija slika nove BiH: troetnička zemlja koja ima tri homogene etničke teritorije svakodnevno gubi unutrašnje razloge svoga zajedničkog postojanja, a nema šanse da obnovi forme svoje negdašnje multietničnosti, niti šanse da ustavno-pravno definira svoju troetničnost. Uhvaćena u taj politički procjep, ona je svoju ratnu demografsku tragediju i postratnu katastrofu pretvorila u model svoga trajanja. Trajanja kao stalnog umiranja, bez šanse da se konačno umre.

Enver Kazaz, Prometej.ba