Jedna zajednica mislećih ljudi neminovno mora iz dana u dan sustizati i promišljati političke događaje i odgonetati politička značenja koji je zapljuskuju. Naročito kada je riječ o događajima za koje dobar dio političkih građana osjeća da mogu postati ključni i istorijski. Bosna i Hercegovina i Balkan su krcati tih ključnih ili, može biti, istorijskih momenata, nastalih ili u smišljenoj produkciji ili u haotičnoj spontanoj kreaciji.

Vinston Čerčil je cinično, kakav je i sam, rekao da Balkan proizvodi isuviše mnogo istorije da bi je mogao svariti. No, istina je da Balkan, smješten u polukolonijalnoj evropskoj periferiji - Zapad za Orijent i Orijent za Zapad - tu istoriju nije proizvodio sam, već uz zdušnu pomoć i Zapada, i Istoka. I evropska društvo proizvode istoriju, nekada i masovnije nego što to čini Balkan, no Balkan je znao iznjedriti likove koji su se svojski potrudili da taj višak istorije bude što konfliktniji, što krvaviji i što apokaliptičniji, najčešće za narode koji ti likovi vode.

Jedan od takvih likova može i vrlo vjerovatno će postati i Milorad Dodik, kao što su to prije njega postali Radovan Karadžić ili Slobodan Milošević. Višak istorije koji nam nudi ovaj lik je upravo predstojeći nedeljni referendum, ali i Dodikovi plebisciti u najavi, odnosno patriotske ankete koje će koštati milione eura, čiji će se nominalni skor unaprijed znati.

Serija referenduma i plebiscita

No, pitanje je da li organizatori ili, pak, glasači znaju ili pretpostavljaju političko-istorijski skor tih, ko zna kojih po redu, plebiscitarnih mobilizacija srpskog naroda? Da li se nazire kako će politički skor tog referenduma stajati u ukupnoj istorijskoj bilanci zadnjih 50 ili više godina? A istorijska bilanca plebiscitarnog kolektiviziranja političkih odluka u anahronoj režiji srpskih voždova i u kontekstu globalizacije unipolarne moći pokazuje da su ukupni skorovi najčešće bili tragični po srpski narod (ne nužno po elitu).

Matrica i skor su jasno vidljivi - od prvog referendumskog izjašnjavanja srpskog naroda u istorijskim procesima disolucije SFRJ, u julu 1990. godine, kojim se dala podrška usvajanju novog Ustava Srbije (prije održanih prvih višestranačkih izbora), koji je uništio autonomiju Vojvodine i Kosova - preko referenduma Srba u Hrvatskoj u avgustu 1990. godine, povodom ustavnih promjena, i u maju 1991. godine, o ostanku u SFRJ u slučaju proglašenja nezavisnosti Hrvatske, te preko plebicista srpskog naroda u Bosni i Hercegovini u novembru 1991. godine, o ostanku u SFRJ u slučaju proglašenja nezavisnosti Bosne i Hercegovine - sve do ratnih referenduma 1993. i 1994. godine, kojima su Srbi, vođeni tada (a za mnoge i sada) neospornim liderima, odbacili mirovni Vens-Ovenov plan, pa dali plebiscitarnu podršku ujedinjavanju Republike Srpske i samozvane republike srpske krajine (takozvana Prijedorska dekleracija), pa odbacili mirovni plan Kontakt-grupe.

Rezultanta: politička mobilizacija i uvlačenje srpskog naroda u iracionalne, anahrone i konfliktne politike i odluke, kolektivizacija političke odgovornosti za ulazak u rat i njegove ishode (glasali ste - ratujte!), a nakon egzodusa, smrti, pljačke i osiromašenje svake vrste, slijedi viktimizacija i lažno oplakivanje sudbine srpskog naroda (niste vi krivi, krivi su naši neprijatelji). A onda, nakon dvodecenijskog zabijanja glave u pijesak, kada se, na poziv srpskih voždova, glava izvadi iz zemlje, s ušima punih pijeska i nagluvih pogleda, slijedi još jedan krug.

Treba samo malo sjesti i promisliti, zagledati se u svoju dušu, pa osjetiti da tu nešto ne štima i da je tu nešto duboko pogrešno i trulo, kontra istoriji i kontra zdravom razumu. Da li glasači koji sebe percipiraju Srbima imaju sposobnosti za takvu introspekciju, sada kada su uši pune režimske vode i sramotne, zlorabljačke propagande Gebelsovog stila, kakav je spot koji se emitira na Radio-televiziji RS-a?

Sretan 9. januar 1992. godine

Zar je moguće da se ne uviđa da taj novi „junak“ srpskih tragedija, Dodik, radi svom narodu upravo ono što je radio njegov prethodnik Karadžić, ili ono što su radili i Benito Musolini i Adolf Hitler svojim narodima? Uvlačiti skoro milion ljudi u opasnu avanturu narušavanja ustavnog poretka i ugrožavanja integriteta države, bez ikakvog pravno-političkog utemeljenja ili racionalne političke potrebe je zločin, a oni koji to rade su zločinci. Narod koji bude glasao će biti iskorišten i odbačen, a od avanture neće imati ništa, osim velikih glavobolja i neizvjesnosti za sebe i svou djecu. Pa to se već desilo prije 25 godina.

Taj 9. januar 1992. godine je bio dugo organizirani državni udar na ustavni poredak i državni integritet samostalne Bosne i Hercegovine, izveden uz pomoć i u organizaciji tadašnje JNA i zvaničnog Beograda, i opet bez ikakvog pravno-političkog utemeljenja, a ni potrebe. Pa zar je moguće da srpski lideri i građani koji ih slijede već 25 godina ovdje miksaju i mijenjaju mijesta prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, u konfuznom narodnjačkom ludilu i lutanju od RS-a do Bosne i Hercegovine, od etnosa do demosa i nazad?

Izjašnjavati se o danu kada je počinjen nelegalni i nelegitimni državni udar i kada je započelo pravno-političko organizovanje onoga što će kasnije sudovi kvalifikovati kao etničko istrebljenje i genocid nad nesrbima, kao o „rođendanu“ ili danu političke zajednice u kojoj želite odgajati djecu je suludo, po bilo čijim kriterijima.

Pa zar Srbi još misle da mogu bezbjedno i uspješno odgajati nove generacije u uređenju koje su svojim potpisima potvrdila tri monstruma i mrtvaca, a čije stvaranje je započeo i diktirao najmoćniji od njih, mrtvac Milošević, i to baš tog 9. januara? I da li misle, ima li smisla i morala braniti to mrtvačko uređenje svojim referendumskim glasovima, na poziv jednog političkog mrtvaca.

Opet će platiti 'mali Srbi'

U ovom dodikovskom i revizionističkom miješanju prošlosti i sadašnjosti isuviše mnogo stvari podsjeća na početak 90-tih. U Srbiji se glorifikuje memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti, a u susret tridesetogodišnjici ovog dokumenta, glorifikuje se i rehabilituju Milošević i ona srbijanska elita koja je amalgamirala srpsku narodnjačku i vojničku tradiciju sa autokracijom i komunizmom sovjetskog tipa. Bjesomučno se podgrijava srpska nacionalistička mitomanija, a istorijski revizionizam i rehabilitacija četništva je u punom jeku.

Utjeruje se strah u kosti, prebrojavaju se izdajice i lojalni, bildaju se nacionalni osjećaji nepobjedivosti i ugroženosti srpskog naroda i uvjerenje da su stajališta Dodikovog režima jednaka interesima srpskog naroda i da, su kao takva, ispravna, pravdoljubiva i slobodoljubiva. Kao i 90-tih, režim krije od običnih ljudi stvarne pravne i političke političke posljedice ove svoje avanturističke politike. A one mogu biti strašne po sve, najviše po Srbe. Jer, to nam govori dosadašnja istorijska bilanca.

Kao 90-tih, referendumom će "veliki Srbi", sa velikim bankovnim računima i nekretninama u Srbiji i Rusiji, ponovo mobilizirati „male Srbe“, sa malim računima, bez plate, perspektive i nekretnina po svijetu, da za njihov lični interes vode svjetske brige i ratove. Poslije ove Dodikove avanture, kao i poslije one Miloševićeve i Karadžićeve avanture, režimski kriminalci će ostaviti „male Srbe“ da se snalaze bez igdje ičega, kraj puta i okrenute kontra istorije.

Kao i 90-tih, jedan režim će, zbog puste vlasti i obezbjeđenja svojih opljačkanih para sakrivenih u Rusiji, tražiti od „malih Srba“ da prosipaju glasove i crijeva po putu, kako bi Dodik, kao „novi“ junak srpske tragedije, zaradio azil i sigurno utočište kod Vladimira Putina i izbjegao hapšenje i krivičnu odgovornost. Možda više nego 90-tih, ovaj referendum je postao isključivo privatna priča Dodika i njegove porodice, a on sam je postao ruski trabant, više nego je to bio Milošević. Obojica su spremni za svoj lični interes žrtvovati cijeli srpski narod. Milošević je to pokazao i Miloševići sada zbog toga uživaju azil na periferiji Moskve. Dodik se tek mora pokazati pred Rusima kako bi Dodikova porodica uživala sličan tretman.

Skrivanje iza naroda

Ovim referendumom i plebiscitima koji slijede Dodik će svoje kriminalne i duboko pogrešne odluke kolektivizirati i na Srbe nabaciti takav teret političke i moralne odgovornosti kojeg srpski narod u Bosni i Hercegovini neće moći podnijeti. Umjesto da, kao lider, snosi odgovornost za svoje političke odluke, za šta ima puni mandat, Dodik će kolektivizirati tu odgovornost i sakriće se iza naroda, kao posljednja hulja, uostalom kao što su to učinili i Karadžić i Milošević i većina tirana.

I dok ta referendumska politička odgovornost bude savijala grbaču običnog naroda, Srbi će se suočiti sa takvom političkom i vojnom neizvjesnošću o kojoj sada ne mogu ni sanjati, a Dodik i režimska elita će uživati u plodovima otetog novca na sigurnim lokacijama.

Ko misli dobro svom djetetu, bojkotovaće taj refrendum!