U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo o skrivenim ciljevima srpske i hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini. Sagovornici su bili Dejan Jović, profesor Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, i Žarko Korać, dugogodišnji profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu. Bilo je reči o tome da li Beograd i Zagreb svojim potezima potvrđuju njihova stalna zaklinjanja da poštuju suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, u kojoj meri se Zagreb i Beograd mešaju u unutrašnja pitanja Bosne i Hercegovine, šta znači izjava Ivice Dačića da je Republika Srpska od većeg nacionalnog interesa za Srbiju nego Kosovo, kako Hrvatska bezuspešno pokušava da svoju politiku prema Bosni i Hercegovini nametne Evropskoj uniji, zašto Tuđman nikada nije verovao u opstanak Bosne i Hercegovine, kako je moguće da cveta ljubav između Milorada Dodika i Dragana Čovića dok se u isto vreme razmenjuju teške optužbe između Beograda i Zagreba, kao i tome da li je podela Bosne i Hercegovine konstanta srpske i hrvatske politike još od sastanka Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu.

Omer Karabeg: Hrvatska vlast stalno ponavlja da poštuje Bosnu i Hercegovinu kao državu i da će joj pomoći na njenom putu u Evropsku uniju. Da li se ona i praktično odnosi prema Bosni i Hercegovini kao prema drugoj državi?

Dejan Jović: Hrvatska se formalno odnosi prema Bosni i Hercegovini kao prema drugoj državi, međutim, u stvarnosti je tretira kao izuzetak u odnosu na druge države i to iz slijedećih razloga. Prije svega, u hrvatskom ustavu zapisana je obaveza Hrvatske da posebno brine o Hrvatima izvan Hrvatske, a vrlo veliki broj Hrvata živi u Bosni i Hercegovini. Oni su hrvatski državljani i sudjeluju na izborima u Hrvatskoj. Drugi razlog je geopolitički. Hrvatska i Bosna i Hercegovina imaju zajedničku granicu dugu 1.000 kilometara. Osim toga, BiH siječe Hrvatsku na dva dijela. Jedan dio Hrvatske, onaj oko Dubrovnika, je eksklava u odnosu na centralni dio Hrvatske. Stanovnik Dubrovnika kada ide u Split - dakle iz svoje zemlje u svoju zemlju - mora preći preko teritorije druge države, a to je Bosna i Hercegovina. Ne treba zaboraviti ni historijske razloge jer je Hrvatska u Drugom svjetskom ratu bila okupator Bosne i Hercegovine, pa se sada sa rehabilitacijom ili revizionizmom u odnosu na NDH u Bosni i Hercegovini bude strahovi.

Vučićeva dvostruka politika

Omer Karabeg: Aleksandar Vučić je bezbroj puta ponovio da poštuje teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. Da li on to potvrđuje svojim politikom?

Žarko Korać: Ono što je karakteristično za srpsku politiku je da nikada negativno ne reaguje na Dodikove izjave da će Republika Srpska biti nezavisna država, da će se pripojiti Srbiji, da je Banjaluka u stvari zapadni srpski grad i da on može, kad god hoće, da carinu i vojsku dovede na entitetsku granicu. Ovakve Dodikove izjave apsolutno nikada ne nailaze na kritiku političkog establišmenta u Srbiji. To je dvostruka politika - zaklinjete se u integritet Bosne i Hercegovine, a nikada nijednu kritičku reč ne kažete o Miloradu Dodiku koji sasvim otvoreno kaže da je današnja Bosna i Hercegovina provizorij, da su Srbi nezadovoljni i da će Republika Srpska kad-tad postati deo Srbije.

Omer Karabeg: Ministar inostranih poslova Ivica Dačić nedavno je izjavio da je Republika Srpska danas možda od većeg nacionalnog interesa za Srbiju od Kosova.

Žarko Korać: To je stara teza nacionalista u Srbiji. Nju je najjasnije izrazio Dobrica Ćosić, ideolog srpskog nacionalizma, kada je rekao da je stvaranje Republike Srpske u stvari jedina korist koju je Srbija imala od raspada Jugoslavije. Dačić to samo ponavlja. Srpski nacionalisti ističu da je Republika Srpska etnički gotovo homogena teritorija - naravno da ona nije bila takva pre rata - da se ona graniči sa Srbijom i da bi u budućosti mogla postati njen deo.

Zloupotreba EU parlamenta

Omer Karabeg: Hrvatski sabor je decembra prošle godine usvojio Deklaraciju o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini. Po nekima, to je bilo direktno mešanje u unutrašnja pitanja druge države. Delite li to mišljenje?

Dejan Jović: Mislim da je to u najvećoj mjeri točno i, nažalost, nije prvi puta da se na taj način u Hrvatskoj govori o unutrašnjim odnosima u BiH. Tu stvar treba posmatrati u širem kontekstu, a to je eventualni početak ozbiljnijih razgovora o članstvu BiH u Evropskoj uniji. Kad dođe do takvih razgovara, Brisel će se itekao miješati u unutrašnja pitanja BiH. Hrvatska, kao članica EU, sada pokušava da privoli Brisel da preuzme njen program preuređenja unutrašnjih odnosa u BiH. Hrvatski zastupici u Evropskom parlamentu - bez obzira iz koje partije dolazili - uporno pokušavaju da utječu na rezolucije Evropskog parlamenta o BiH.

Svaki put kada se o tome razgovara oni inzistiraju da Evropski parlament i druge evropske institucije naglase potrebu za takozvanom ravnopravnošću Hrvata u BiH ne isključujući ni federalizaciju Bosne i Hercegovine. To im do sada nikada nije uspjelo. Evropske institucije nikada nisu prihvatile nijednu takvu inicijativu. No, i pored toga hrvatski zastupnici i dalje na tome inzistiraju. Ja bih rekao da se hrvatska pozicija promijenila u odnosu na onu koja je bila do 2013. godine. Do tada se hrvatska vanjska politika rukovodila idejom - preko Balkana do Brisela. To znači - dobri odnosi sa Balkanom da bi se ušlo u Evropsku uniju. Od 2013. godine Hrvatska vodi politiku - preko Brisela do Balkana, dakle, pokušava iskoristiti svoje članstvo u Evropskoj uniji da bi svoju politiku prema Bosni i Hercegovini prikazala kao evropsku. U tome nije suviše uspješna, ali nastoji na tome.

Omer Karabeg: Što se više bliži trenutak definitivnog gubitka Kosova, čini se da Vučić sve više jača veze sa liderom bosanskih Srba Miloradom Dodikom. Oni su u poslednje vreme nerazdvojni. Njemu je Dodik zaista postao važan oslonac.

Žarko Korać: Nisam sasvim u to siguran. Pre bi se moglo reći da takav odnos Vučiću ne smeta. Mislim da Milorad Dodik sam dolazi na svaki javni događaj u Srbiji. Njega možete videti na svakoj sportskoj utakmici, kulturnoj manifestaciji, na koncertima. Evo neki dan su se delila odlikovanja povodom Sretenja - Dana državnosti Srbije - i on je bio tu. Time Dodik lukavo šalje poruku svom biračkom telu u Republici Srpskoj da je on zapravo preferencijalni političar u Srbiji i da je blizak sa Vučićem. Šta zapravo Vučić o tome misli - ne znam. Svakako mu ne smeta. Inače, politika Srbije prema BiH se ne vodi na otvoren način, nego nekako ispod nivoa državnih odnosa - preko medija i tabloida u kojima je Dodik jedna od glavnih ličnosti. Njegove izjave su često vrlo agresivne i vrlo brutalne, teške, otužne i iritirajuće - naročito žrtvama ratova - ali su one ipak deo političkog folklora. Jer, Dodik vrlo dobro zna dokle sme da ide. Vrlo bih bio iznenađen kada bi ga Beograd podržao da ulazi u političke avanture poput referenduma o nezavisnosti, jer, kada bi on to najavio, pritisak ne bi bio na njega nego na Beograd. Evropska unija i ceo Zapad napravili bi ogroman pritisak na Beograd da spreči referendum. Tačno je da Vučić podržava Dodika, ali Dodik to prikazuje kao da mu je Vučić uz Ruse glavni saveznik.

Treći entitet i Tuđman

Omer Karabeg: Mislite li da Dragan Čović, lider bosanskohercegovačkog HDZ-a, ima prećutnu podršku Zagreba u njegovoj nameri da formira treći, hrvatski entitet u Bosni i Hercegovini?

Dejan Jović: Ne znam točno što bih vam odgovorio. On je sigurno popularna osoba i podržan je od HDZ-a Hrvatske, posebno od predsjednice Republike. Vidjeli smo da je on, iako je od Željka Komšića izgubio na izborima za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, primljen na najvišoj razini. To je bio jasan signal da Zagreb i dalje stoji uz njega, posebno HDZ i predsjednica Republike. On je u Hrvatskoj svakako važna osoba. Međutim, mislim da oko trećeg entiteta u hrvatskoj politici postoje određene dileme. Moramo postaviti pitanje - zašto treći entitet do sada nije formiran. Naime, kao što znamo, ni Dejtonski, ni Vašingtonski sporazum nisu predvidjeli poseban hrvatski entitet. Umjesto toga, predvidjeli su Federaciju BiH kao zajedničku jedinicu Bošnjaka i Hrvata. Važno je znati da je Franjo Tuđman bio protiv trećeg entiteta, jer da nije - dobio bi ga, niko mu ne bi to zabranio, ne bi bilo nikakvog većeg otpora. Tuđman nije bio za treći entitet zato što nije vjerovao u opstanak multietničkih zemalja kao što je Bosna i Hercegovina.

Hrvatska je nastala na ideji da multietničke države kao Jugoslavija nisu dugoročno održive i da mogu opstati jedino uz prisilu izvana. Temeljem toga, Franjo Tuđman je očekivao da će se Bosna i Hercegovina prije ili kasnije raspasti - možda ne u ratu devedesetih godina, jer jer to postalo nemoguće zbog američke intervencije - ali je mislio da kao multinacionalna zemlja dugoročno nema nikakve realne izglede za opstanak. Njegova logika je bila - ako će se Bosna i Hercegovina raspasti, bolje da se raspadne na dva nego na tri dijela. Dakle, pola Hrvatima, pola Srbima. To je bio razlog zašto on nije inzistirao na trećem entitetu, jer bi zapravo formiranjem trećeg entiteta Hrvatska dobila jednu trećinu BiH, a on je htio više od toga. Vašingtonski sporazum je to i predvidio. U tom sporazumu Federacija BiH je u konfederalističkom odnosu sa Hrvatskom. To se nikada kasnije nije dogodilo, ali dil koji je Tuđman 1994. godine napravio sa Amerikancima bio je upravo takav.

U današnjim okolnostima mnogo je teže govoriti o raspadu BiH nego devedesetih. Bosna i Hercegovina je jedina zemlja u Evropi koja ima vanjske garancije za svoj opstanak. Raspad BiH bi značio poraz Sjedinjenih Američkih Država. Ali, mnogi u Hrvatskoj i Srbiji kalkuliraju s tim da taj poraz ne bi bio tako dramatičan da bi ga SAD nužno pošto poto - ratnom ili nekom drugom opcijom - spriječile. Tako da su srpski i hrvatski nacionalisti u iščekivanju. Oni sada traže signale o takozvanoj propasti Zapada koje vide u Trampu, jačanju Rusije i Turske i očekuju slom međunarodnog poretka kako bi se Bosna i Hercegovina ponovo podijelila. Neću reći da su te snage dominantne u hrvatskoj politici, ali ih ima i one su prilično glasne u medijima i na portalima. One imaju podršku radikaliziranih nacionalističkih birača koji dolaze iz zapadne Hercegovine i koji imaju određenog utjecaja na hrvatsko javno mnijenje.

Komadanje BiH

Omer Karabeg: Može li se reći da je podela Bosne i Hercegovine konstanta srpske i hrvatske politike još od onog famoznog sastanka Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu?

Žarko Korać: Mislim to je potpuno jasno, nikada se od toga nije odustalo. Želim da podsetim da je glavna teza srpskog nacionalizma, sa Miloševićem na čelu, bila da su avnojske granice relativne. Utrošene su tone mastila da nas takozvani stručnjaci za međunarodno pravo - Smilja Avramov, Kosta Čavoški i mnogi drugi - ubede da su avnojske granice arbitrarne. To je, naravno, bilo opravdanje za rat, svašta se pod tim podrazumevalo - nestanak Bosne i Hercegovine i podela Hrvatske.

Stalno se govorilo da su avnojske granice relativne, da nisu prirodne, da nisu međunarodne i tako dalje. Naravno, sve republike bivše Jugoslavije su priznate u tim granicama, ali je opcija komadanja BiH ostala stalno otvorena. Govorilo se - ako Srbi i Hrvati ne mogu da žive zajedno u Jugoslaviji, kako mogu da žive u BiH. Ja sam to čuo mnogo puta, to je, naravno, katastrofalna teza, ali je bila vrlo popularna. Srpski nacionalisti su govorili Slovencima i Hrvatima: “Ako vi nećete da živite s nama, mi nemamo ništa protiv, ali ni naši sunarodnici neće da žive s vama“. To je taj čuveni lanac separatizama koji nema kraja i koji je uvek krvav. To je balkanski recept za katastrofu.

Dakle, komadanje BiH je uvek u vazduhu. Disfunkcionalnost BiH kao države - za koju su jako odgovorni Srbi i Hrvati, delimično i Bošnjaci, ali mnogo manje - za nacionaliste je potvrda da je BiH nemoguća država, da je to Jugoslavija u malom, da je to rezidualna država Jugoslavije. Oni kažu - ako Srbi imaju državu, ako Hrvati imaju državu, šta Srbi i Hrvati rade u Bosni i Hercegovini.

Strahovi

Omer Karabeg: Gospodine Joviću, da li je podela Bosne i Hercegovine konstanta srpske i hrvatske politike?

Dejan Jović: Ne bih bio tako eksplicitan. Hrvatska i srpska politika su imale različite faze i različite aktere. U Hrvatskoj ima snažnih zagovornika multietničnosti koji su poraženi zbog rezultata rata iz devedesetih godina, kada je procenat manjina u Hrvatskoj sa 22 sveden na 7,5 posto. Za neke je i to previše, pa i dalje vode ratove protiv manjina. Što se tiče Bosne i Hercegovine, mislim da bi trebalo postići neku vrstu historijskog sporazuma koji bi bio kompromis između dominantnih težnji sva tri naroda.

Srbi i Hrvati bi se morali zapitati da li je pravedno da oni imaju državu i pola druge države u slučaju Srba i državu i trećinu države u slučaju Hrvata, a Bošnjaci samo trećinu države. Da sam Bošnjak, ja bih postavio to pitanje. Sa druge strane, Bošnjaci trebaju prihvatiti da postoje strahovi kod Srba i Hrvata, posebno nakon rezultata posljednjeg popisa stanovništva koji je pokazao da su Bošnjaci postali apsolutna većina u BiH, što nikada ranije nije bio slučaj. Jer, Srbi i Hrvati strahuju, ne sasvim neopravdano, da će ih Bošnjaci u budućnosti tretirati kao manjinu i ignorirati, zato što imaju brojčanu prevlast.

Taj strah jača separatizam kod Srba i Hrvata, a to onda stvara strahove kod Bošnjaka. Mislim da treba sjesti i otvoreno razgovarati o svemu tome. Srbi i Hrvati treba da kažu - mi nemamo namjeru da se otcijepimo, ali ne želimo da budemo manjina, a Bošnjaci treba da kažu - iako smo većina. mi želimo tolerantnu, multietničnu BiH, a ne državu u kojoj ćemo mi o svemu odlučivati. Potreban je historijski kompromis koji bi uklonio bilo kakve sumnje o tome da sva tri naroda žele opstanak Bosne i Hercegovine.

Dodik i Čović

Omer Karabeg: Srbija i Hrvatska su u stalnim sukobima. Ipak, čini se da ima jedno pitanje u kome se slažu, a to je destabilizacija Bosne i Hercegovine. Simbol te destabilizacije je savez Milorada Dodika i Dragana Čovića. Zar nije čudno da u Bosni i Hercegovini cveta ljubav između srpskih i hrvatskih lidera, dok se u isto vreme razmenjuju teške optužbe između Beograda Zagreba?

Žarko Korać: Srpski i hrvatski političari smatraju da tim savezom jačaju svoju poziciju. Time neprekidno prete Sarajevu da će oni određivati politiku u Bosni i Hercegovini. To je savez napravljen ad hoc da se pokaže Bošnjacima i Sarajevu da sve može biti blokirano. Što se tiče Zagreba, on se sve direktinije meša u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine zbog ustavne obaveze, o kojoj je govorio kolega Jović, i zbog sve manjeg broja Hrvata u BiH. Beograd to radi preko Dodika. Nećete videti nijednu Vučićevu izjavu da će Republika Srpska biti samostalna država, da će se pripojiti Srbiji ili da je Banjaluka najzapadniji srpski grad. Dodik govori u ime originalnog srpskog nacionalnog programa, ali nije baš tako popularan u Srbiji. On ne liči na tipičnog Srbina. Istina, imamo i mi takvih političara, ali oni su obično na lokalnom nivou. Dodikova bahatost i brutalnost nisu tipični za političare u Srbiji. Što se tiče Beograda i Zagreba, oni trenutno imaju hladne odnose, ali njihovi odnosi su prolazili kroz različite faze. Znam sasvim pouzdano da je Tuđman bio opsednut time da ga prizna Milošević. Paradoksalno, njemu je to bilo jedno od najvažnijih priznanja.

Dejan Jović: Čini mi se sasvim mogućim da, ako perspektiva uključivanja BiH i Srbije u Evropsku unije ne bude realna, Milorad Dodik postane teret za Srbiju. Ukoliko ne bude proširenja Evropske unije, Hrvatska više neće biti važna zemlja za Srbiju. Mnogo važniji će joj biti odnosi između Bošnjaka i Srba. U slučaju da nema proširenja EU na zapadni Balkan, pojaviće se mogućnost da četiri ili pet država bivše Jugoslavije - ovisi kako će biti razriješeno pitanje Kosova - uspostave bliže odnose. Tada će Srbima mnogo važniji biti Bošnjaci negi Hrvati, posebno otkako su postali većina u BiH. Ako se razriješi problem Kosova, prvo slijedeće pitanje će biti odnos Srbije i BiH. Savez Dodika sa Hrvatima je sada možda oportun zbog unutrašnjih odnosa u BiH, ali ukoliko ne bude proširenja EU, pa oslabi hrvatski uticaj, onda će Bosna i Hercegovina daleko više biti oslonjena na odnose između Bošnjaka i Srba. U tom slučaju Dodik bi postao problem za Vučića i za bilo koga ko će ga naslijediti.

Omer Karabeg: Mislite li da Dragan Čović ima podršku Zagreba da pravi savez sa Dodikom?

Dejan Jović: Mislim da ga Zagreb pušta da to radi, čak ga i podržava, ali ne voli da se to javno vidi. Zagreb sigurno želi da se u BiH uspostavi nekakva ravnoteža snaga u odnosu na Bošnjake, jer mu se čini da su Bošnjaci, oslonjeni na podršku Zapada i Sjedinjenih Američkih Država prije svega, sve moćniji faktor. Zagrebu odgovara odnos između Dodika i Čovića kao neka kontrateža Bošnjacima i nikako mu ne odgovara blizak odnos Srba i Bošnjaka. To bi za Zagreb bila katastrofa. Tako da u dugoročnoj perspektivi Dodik puno više odgovara Hrvatskoj nego Srbiji. Ali, Zagreb ne želi da ga se vidi u tome. Ni u devedesetim godinama Zagreb nikada nije htio da ga se optužuje zbog raspada BiH. Zagreb je želeo da Milošević bude optužen za taj raspad, a kada se BiH jednog dana raspadne, što je Tuđman vjerovao da će se dogoditi, Zagreb je očekivao da će dobiti svoj dio - po mogućnosti pola.

Teritorijalne pretenzije

Omer Karabeg: Imaju li Srbija i Hrvatska prikrivene teritorijalne pretenzije prema BiH?

Žarko Korać: Moj odgovor je - da. Sve što smo do sada rekli to pokazuje. Što se tiče Srbije, to trenutno nije na nivou oficijelne politike, ali ima vrlo mnogo uticajnih javnih ličnosti koji zastupaju tezu, a i mediji je neprekidno vrte, da je BiH u stvari provizorij koji će se kad-tad raspasti i da će Republika Srpska postati deo Srbije.

Dejan Jović: Mislim da Hrvatska i Srbija nemaju teritorijalne pretenzije, ali ne isključuju mogućnost da multietnička BiH u budućnosti ne može funkcionirati i da će se možda u samoj BiH stvoriti pretpostavke za rekonfiguraciju ili raspad. I Zagreb i Beograd imaju vrlo jasne političke ambicije da određuju kakav će karakter imati BiH. Hrvatska to čini kroz raspravu o izbornom zakonu, a Srbija inzistiranjem na neuptnom i nepromjenjivom statusu Republike Srpske. Hrvatska ima i patronizirajuću ambiciju. Riječ je o ambiciji da se pričom o europeizaciji BiH obezbijedi da BiH bez Srbije uđe u Evropsku uniji i da se onda na Drini podigne čvrst zid prema Srbiji. To onda ne bi bila nikakva aneksija već savezništvo u okviru Evropske unije u kojem bi Bosna i Hercegovina bila više naslonjena na Zagreb nego na Beograd.