|
Ne, mi smo itekako svjesni realnosti, svjesni smo
svijeta u kojemu živimo - bez obzira na to pripadamo li mojoj
generaciji, ili onima mlađima, bez obzira na to dolazimo li iz
Hrvatske, ili Slovenije, Srbije ili Bosne i Hercegovine, ili bilo
koje od novih država nastalih na ruševinama jugoslavenske
federacije.
Ponavljam: svjesni smo te realnosti, što znači da
smo itekako svjesni agresije povijesnih revizionista, provlačenja
kroz blato narodno-oslobodilačke borbe i - osobito - čovjeka koji
joj je stajao na čelu, maršala Josipa Broza Tita. I baš zato što smo
svega toga svjesni, zato smo danas ovdje.
Da kažemo, jasno, glasno i odlučno: ne! Ovako
dalje ne može!
To vrijedi za Hrvatsku koja i na političkoj razini
sve više podilazi naci-fašizmu, odnosno prihvaća apsolutno
neprihvatljivo izjednačavanje - kao jednakih zala - fašizma i
antifašizma, pri čemu se osuđivanje antifašizma vrlo prozirno
nastoji maskirati osudom komunizma i tzv. komunističkih zločina.
Ali, to vrijedi i za Srbiju koja ukida presudu
četničkom vođi Draži Mihailoviću, proglašavajući ga žrtvom
komunizma. A četnički pokret, notorno kolaboracionistički,
predstavlja se i djeci u školama kao građanski pokret otpora u
okupiranoj Jugoslaviji, dakle kao neka vrsta pandana
Narodno-oslobodilačkom pokretu. Mada, mora se priznati, ima i
drugačijih tonova u redovima vlasti i treba vidjeti kamo to vodi.
To vrijedi i za Bosnu i Hercegovinu, gdje je -
barem u nekim krajevima - sve popularnije pohvaliti se pretkom koji
je bio u sastavu zloglasne Hadžar divizije, a zanijekati pretka koji
je bio partizanski zapovjednik. Dok će u drugim dijelovima te iste
države podići spomenik Draži Mihailoviću i veličati četništvo.
A demoniziranje Tita, u većoj ili manjoj mjeri
prisutno je, na javnoj sceni, gotovo u svim državama što su nastale
na području one jedne koju je svijet desetljećima ne bez razloga
nazivao Titovom Jugoslavijom. I ma koliko neprihvatljivo to bilo, to
nas ne bi trebalo previše čuditi.
Trend revizije povijesti i protagonista povijesti
Drugoga svjetskog rata prisutan je praktično od trenutka
osamostaljivanja pojedinih federalnih jedinica. Naime, put u
budućnost tražio se i trasirao se na negiranju svega što je bilo.
Ali i na veličanju svega što je do tada potpadalo
pod osudu, bilo sudsku, bilo društvenu. To je uključivalo
smanjivanje prava boraca i invalida Narodno-oslobodilačkog rata,
izjednačivanje u pravima tih boraca za slobodu s onima koji su tu
slobodu gušili, ustašama i četnicima.
Režim Jugoslavije koji jest bio jednostranački i
autoritaran, mada s protekom godina sve liberalniji, bez ikakvih se
ograda proglašava zločinačkim, pa i s najvišeg mjesta u državi,
odnosno "režimom koji je ubijao". Besramno se na istu razinu
stavljaju Jasenovac i Bleiburg. Time se izjednačavaju ubijeni koji
su svi, pazite: svi bili nevini, s onima ubijenima među kojima je
dobar dio zasluživao smrtnu kaznu nakon četverogodišnjeg orgijanja u
krvi.
Ja ovime ne opravdavam ni jednu likvidaciju
izvedenu bez suđenja, makar i suđenja pred divizijskom sudom, što je
tada često bio slučaj.
Ponavljam: ne opravdavam, a još manje negiram.
Uz napomenu da je takvih likvidacija, očekivanih,
mada neprihvatljivih, bilo u svim do tada okupiranim evropskim
zemljama. I nikada nitko nije prozvao ni jednoga vođu pokreta otpora
zbog toga.
Dapače: vođe pokreta otpora tretirani su kao
heroji, što oni i jesu. Iznimka smo samo mi. Mi, na ovoj povijesnoj
vjetrometini, mi koji se stidimo - govorim o političkoj i medijskoj
sceni, čak i dijelu tzv. znanstvene scene - stidimo se, dakle, onoga
čime bismo se trebali ponositi. Jer, ako postoji nešto što zaslužuje
da bude označeno kao najsvjetlija stranica naše novije povijesti, to
je Narodno-oslobodilački rat.
Bez ikakve zadrške.
Jednako tako i maršal Tito koji nije bio spomenik,
nego čovjek s vrlinama i manama, zaslužuje svoje mjesto u povijesti.
I to nije ono mjesto na koje ga uporno guraju zapjenjeni
propovjednici mržnje i netolerancije, dakle mjesto jednoga od deset
megaubojica u povijesti čovječanstva.
Ne, Tito, i s pogreškama i manama, dapače: njima
usprkos, nedvojbeno zaslužuje mjesto jednoga od najvećih ratnih vođa
i vođa mira.
Ne citiram sada ni njegove neprijatelje, Hitlera i
Himmlera, koji su ga stavljali za uzor njemačkim generalima, niti
saveznike poput Churchilla, koji je - mada uvjereni antikomunist -
ostao Titov prijatelj do kraja života. Ne citiram ni vođe zemalja u
razvoju napr. Nasera ili Indiru Ghandi.
Ove dvije kvalifikacije - jedan od najvećih ratnih
vođa i vođa mira - preuzeo sam od jednoga velikana iz područja
umjetnosti i filma: Orsona Wellsa. On je, govoreći godine 1979. o
Titu rekao, citiram, da je Tito jedna od najmonumantalnijih figura
novije povijesti.
Tome se nema što dodati. Ali, o takvim ocjenama
oni koji osporavaju Tita, njegov antifašizam i njegovu državničku
ulogu na svjetskoj sceni, pojma nemaju. Niti ih to zanima. A
vjerojatno ne znaju ni tko je bio Orson Wells. Ni to ih ne zanima.
Mi smo danas izloženi teroru ljudi zaraženih
mračnom i zločinačkom ideologijom naci-fašizma, teroru neznalica
koji su spremni kao papige ponavljati svaku nebulozu što im se
servira i - napokon - teroru zlonamjernih, revanšistički
raspoloženih oportunista i karijerista koji povlađuju svakome tko je
trenutno jači.
Prekjučer su bili komunisti, jučer veliki
nacionalisti, a danas se pretvaraju u jedva prikrivene fašiste. I
nemaju problema sa svojom savješću; zato, što je nemaju. Ali, imaju
problema s nama, ljudima koji znaju kako je bilo, koji ne pristaju
zaboraviti, koji odbijaju pljunuti na svoje živote i živote svojih
roditelja i koji se ne boje to javno izreći.
Da, s nama imaju problema i zato će i ovo naše
današnje okupljanje napasti, uz već dobro poznati repertoar optužbi
na račun Tita, narodno-oslobodilačkog pokreta, onoga što oni
nazivaju komunizmom. A pri tome će, očekivano, uvećavati iz dana u
dan broj žrtava što ih pripisuju tome komunizmu, a istodobno
sustavno umanjivati broj žrtava naci-fašizma, ustaša, četnika,
belogardejaca, balista i da dalje ne nabrajam.
Za Musolinija će govoriti da je bio veliki
graditelj, za Hitlera da je povećao standard radnih ljudi, za
Pavelića da je bio domoljub koji je tu i tamo zastranio, ali tek pod
pritiskom Berlina i Rima, a za Dražu Mihailovića da je bio vođa
pokreta otpora. Dok je Tito - kažu oni - bio zločinac i ubojica.
E pa jednom i za svagda treba reći: lažu! I
ponoviti: bezočno lažu!
Lažu kada tvrde da 1945. nije bilo oslobođenje.
Bilo je!
Lažu kada izjednačavaju fašizam s antifašizmom,
odnosno komunizmom koji ga je na ovim našim prostorima predvodio. To
je izjednačavanje koliko monstruozno, toliko i apsolutno
neutemeljeno, svejedno dolazilo ono iz vrha države, oporbe, ili
Crkve.
Lažu kada tvrde da je Tito zločinac i ubojica,
sustavno prešućujući njegove pisane naredbe da se sa zarobljenicima
postupa po pravilima međunarodnog ratnog prava. Mada su oni,
objektivno govoreći, odbijajući predaju 9. svibnja, izgubili pravo
da ih se tretira kao pripadnike oružane sile, pa nisu ni potpadali
pod norme ratnoga prava.
Lažu kada stavljaju znak jednakosti između zločina
koji su bili jedini sadržaj i svrha tzv. NDH i onih koji su se
dogodili na početku poslijeratnog razdoblja, ali nisu bili ni
program, ni cilj nove vlasti.
A lažu zato što - uglavnom - nema odgovarajuće
reakcije na razini nacionalnih država, a pogotovo ne na razini
Evropske unije. Žalosno, ali istinito. I za Evropu - dugoročno
gledano - pogubno!
Ti koji lažu, oni su ti koji svojim lažima unose
podjele u naše društvo, odnosno obnavljaju stare podjele. Istodobno
oni upravo nas licemjerno optužuju kao nositelje podjela i
insinuiraju da mi izmišljamo opasnost fašizacije.
Ako su oni propovjednici laži, a jesu, onda smo mi
šampioni istine. To, što mi govorimo, to jest povijesna istina. Pri
čemu ne bježimo od činjenica koje na veličinu borbe za slobodu
bacaju i sjenku, niti ih poričemo. Dakle, ako netko govori istinu,
onda smo to mi, a nikako oni!
Mi ne pretvaramo nekritički Tita u nedodirljivog
idola. Mi smo svjesni činjenice i kažemo to, da je znao povući i
pogrešne poteze - doduše samo taktičke, nikada i strateške. Ali mi
zasluge i pogreške stavljamo na vagu povijesti, a ona nepogrešivo
pokazuje da zasluge uvjerljivo pretežu.
Upravo zato odričemo pravo svakome, bio on na vrhu
države, na čelu oporbe, pod kardinalskim šeširom ili biskupskom
mitrom, bio on na samome dnu društvenoga taloga, da laže o
Narodno-oslobodilačkoj borbi i o maršalu Titu.
A uostalom: neka šire laži, ma koliko to opasno
bilo, pogoto za mlade, neka mijenjaju imena ulica i trgova, neka
sakrivaju dokumente i proglašavaju ih falsifikatima, neka izmišljaju
i konstruiraju svoju istinu, onu pravu i jedinu istinu neće
izbrisati!
Tu istinu nitko ne može izbrisati. Može ju se neko
vrijeme prikrivati, s pogubnim posljedicama za društvo koje to radi,
ali kad-tad istina će isplivati na površinu. I postati dostupna
svima.
I neka to bude poruka s ovog našeg današnjeg
okupljanja. Poručimo da nas nisu zastrašili, poručimo da smo ih
prozreli - barem mi - poručimo da ćemo se boriti svim mogućim
sredstvima protiv revizije povijesti, da se nikada nećemo pomiriti s
pretvaranjem povijesnih pobjednika u poražene, a poraženih u
pobjednike.
I poručimo im da će Tito i njegova veličina daleko
nadživjeti sve one koji ih nastoje negirati, odnosno umanjiti.
Uspomena na Tita živjet će i onda kada će oni biti davno
zaboravljeni.
Tito je dio povijesti koju je i sam stvarao. A
oni, negatori antifašizma, narodno-oslobodilačke borbe i njezinog
vrhovnog zapovjednika nisu ništa drugo, nego sramotna mrlja na
povijesti.
Kumrovec je, čini mi se, najpogodnije mjesto za
odašiljanje takve poruke. Pa ako bude prešućena u medijima,
prenosite je, kao u vrijeme ilegale, od usta do usta.
I ponavljajte svima i svuda: antifašizam, kao
ljudsko i civilizacijsko opredjeljenje, na ovim prostorima i dalje
živi. Ponavljajte, ne da biste uvjerili sebe, jer vi to znate, nego
da bi čuli oni koji ne znaju i kojima se onemogućava da saznaju:
Tito je bio velikan narodno-oslobodilačke borbe i jedan od
najznačajnijih svjetskih državnika 20. stoljeća.
Jer, to je istina. A mi smo se ovdje okupili zbog
istine i samo zbog istine.
Prije mnogo godina bio sam uvjeren kako nikada
više neće biti potrebno izgovarati riječi s kojima ću zaključiti ovo
obraćanje. Na žalost, potrebno je, više nego ikada u posljednjih 70
godina.
I zato: smrt fašizmu - sloboda narodu! |
