|
Rano ujutro u subotu 5. svibnja 1945. iz Zagreba je poletio avion
prema jugu, prema Jadranu i Italiji, kojim su upravljala dva
zarobljena američka pilota, s pratnjom dva ustaška časnika. Oni su
nosili tek sastavljeni Memorandum vlade takozvane NDH sa potpisima
svih ministara, upućen glavnom komandantu Savezničkih snaga na
Sredozemlju, engleskom maršalu Alexanderu, koji se nalazio u Caserti
pokraj Napulja.
Za svaku sigurnost, dva do tri sata nakon prvog poletio je i drugi
avion, također s primjerkom rečenog Memoranduma, koji je nosio
osobno jedan od potpisnika, ministar Vjekoslav Vrančić. Ustaška
vlada u tom dokumentu izjavljuje da “slobodno područje Hrvatske”
stavlja pod zaštitu zapovjednika Savezničke vojske u Sredozemlju i
predlaže da se u to područje uputi vojska pod njegovom komandom,
“kojoj će se pridružiti hrvatske oružane snage”. Vjerovali ili ne,
točno tako: ustaše će se pridružiti - ponavljam, pridružiti, a ne
predati - Savezničkoj vojsci, i to na slobodnom području Hrvatske;
znači, oslobođene od partizana, koji su inače komunisti, pa kao
takvi valjda ipak oni pravi neprijatelji zapadnih saveznika, dok su
ustaše - valjda zbog “sličnog načina razmišljanja” - oni pravi
saveznici. Nevjerojatno, ali doista tako, crno na bijelo, pa zato
već i Bekić u svom prikazu tog Memoranduma osjeća potrebu
komentirati: “Nakon što su četiri godine bili najvjerniji sluge
Hitlerove Njemačke, i kao takvi objavili rat zapadnim silama, nakon
što su u vlastitoj zemlji počinili besprimjerne zločine, i
osramotili hrvatski narod, ustaški su kvislinzi smatrali da se mogu
pozivati na Atlantsku povelju zapadnih demokracija, i to u ime
hrvatskog naroda!”
Odmah nakon što je taj jadni Memorandum odaslan, ta ista ustaška
vlada donosi odluku - kao da je već samom tom odaslanom ponudom sve
sređeno! - da sljedećeg dana započne sveopći odlazak vojske i civila
prema austrijskoj granici i Vinko Nikolić zapisuje u svoj dnevnik
kako će ih “na granici prihvatiti Angloamerikanci. Tamo ćemo biti
preuređeni i naoružani, opskrbljeni svim potrebnim sredstvima
modernog rata, pa onda krenuti natrag u borbu za oslobođenje, što bi
imalo uslijediti za nekoliko dana, dapače, neki misle da bi Englezi
mogli u Hrvatsku stići i prije”. Da je takvo uvjerenje, posijano od
ustaških predvodnika, bilo sveopće rašireno svjedoči nam i pjesnik
Srećko Karaman (izneseno na stranici 289 knjige Bleiburška tragedija
hrvatskog naroda) kako “čim pređemo granicu Austrije opasnost je
minula. Tamo su Saveznici, nema komunista ni Titovih partizana.
Dolazimo svijetu koji misli kao i mi”.
Prema saveznicima
Znači, u tom mnoštvu tisuća i tisuća vojnih, političkih, civilnih
bjegunaca, koji su dva dana prije svršetka Drugog svjetskog rata
napuštali Zagreb pred Titovom vojskom, postojalo je uvjerenje da oni
ustvari bježe ususret onima “koji misle kao i mi”. Doslovno tako -
kao da su Amerikanci i Englezi njihovi saveznici, budući da su im
razmišljanja sličnija njihovom nego “partizanskom”, pa ih čekaju
raširenih ruku kao spas. Nije to bilo pojedinačno mišljenje; u istom
mnoštvu bjegunaca nalazi se i 16-godišnji Drago Truhli koji poslije
iznosi (na strani 235 knjige Otvoreni dossier Bleiburg) kako se
“nekakva priča širila, da je to, zapravo ugovoreno, da je ugovoreno
da ćemo se mi predati Englezima”. Istovremeno je, negdje u toj
približno 50 kilometara dugoj koloni, i 19-godišna Slavica Kumpf iz
Vukovara, koja poslije iznosi (na strani 251 iste knjige) kako im je
rečeno da su “krenuli u susret Englezima”.
Mnoštvo glasina
Da to nije bila nekakva maštarija samo mladih ili neupućenih
svjedoči nam opet Vinko Nikolić, koji opisujući treći dan svojeg
bjekstva iz Zagreba prema Bleiburgu (u knjizi Tragedija se dogodila
u svibnju, str. 97) kaže da “jedino što je u tom našem stanju
djelovalo utješno bile su glasine: Englezi su već tu blizu, pa ćemo
možda već i danas natrag u Zagreb”. Nikolić tada nije bilo tko, nego
poznato ime kulturnog života Hrvatske, prilično upućen u namjere
vodstva njegove države, koja čini pravi zločin prema vlastitom
narodu, odvodeći ga prevarom u bjegstvo iz domovine. Još i upućeniji
od njega je ustaški pukovnik Danijel Crljen, koji je tada u samom
komandnom vodstvu te kolone od približno 150 tisuća očajnika, među
kojim je značajan broj žena i djece, kao doista sramotna zaštita
zločinačkog kukavičluka. Prema njegovim zapisima, na osnovu
vlastitog dnevnika (objavljenog u Hrvatskoj reviji 1966., str. 274),
on navodi “moramo sebi prokrčiti put do Engleza ili Amerikanaca,
makar i uz cijenu očajničkih okršaja”.
Crljen dalje nastavlja kako su ih zaustavile partizanske jedinice na
granici kod dravskog mosta i postavile ultimatum bezuvjetne predaje.
Iz kolone u žurbi prikupljeni dijelovi ustaške legije odgovaraju
žestokim napadom, odbacuju partizansku ili jugoslavensku vojsku,
nanoseći teške gubitke u mrtvima i ranjenima - što se događa
nekoliko dana nakon svršetka Drugog svjetskog rata u Europi - i tako
se borbenošću očajnika probiju preko granice u Austriju, do
Bleiburga. Još tog istog dana 14. svibnja Tito, shvaćajući valjda
kakvi sve neobuzdani bjesovi mogu biti izazvani ovakvim pogibijama,
ponavlja svoje upozorenje od prije desetak dana doslovce riječima:
“Poduzmite najenergičnije mjere da se po svaku cijenu spriječi
ubijanje ratnih zarobljenika...”. Sljedeći dan u utorak, 15. svibnja
1945., u podne, već spomenuti Crljen napokon stigne do engleskog
genarala Scotta, koji kaže hladno i kratko “da nas engleska vojska
ne može primiti, da bi s nama trebalo postupati kao s ilegalnim
bandama, jer smo po ugovoru o primirju trebali već prije osam dana
položiti oružje pred partizanskim jedinicama, a mi smo nastavili
borbom”. Zaprepašten neočekivanom hladnoćom i odbojnošću ovih
riječi, Danijel Crljen - koji ih je osobno zapisao - na kraju
dodaje, s očitim nerazumijevanjem dalekosežnog značaja onoga što
zapisuje: “Začudilo me je, da nitko nije vodio nikakav zapisnik”.
Izuzetno snažna šokantnost takvog doživljaja nije jedini razlog
Crljenovom trenutačnom nesnalaženju ili nerazumijevanju zašto je taj
kratki razgovor vođen bez službenog zapisnika. On, naime, nije mogao
znati da je onaj primjerak Memoranduma ustaške vlade, s kojim su
odletjela dva američka pilota prije deset dana rano u zoru 5.
svibnja, već prijepodne istog dana stigao u Casertu do Savezničkog
komandanta Sredozemlja maršala Alexandera. U dogovoru sa tamo
prisutnim ministrom britanske vlade Haroldom McMillanom, on odmah
Memorandum šalje u Beograd britanskom ambasadoru Stevensonu, da to
hitno uruči osobno maršalu Titu.
Sramotna ponuda
Na taj su način maršal Alexander i ministar McMillan željeli
pokazati Titu, ne toliko samu hitnoću ili važnost te doista sramotne
ponude, koliko svoje potpuno odbijanje da uopće prime nešto takvo na
razmatranje. Zato i ne uručuju samo uobičajenu diplomatsku obavijest
o tom dokumentu i njegovo odbijanje, nego čine presedan u
diplomaciji (čak i kada su u pitanju Saveznici), šaljući tako jedva
taknuti Memorandum ustaške vlade, kojeg je ambasador Stevenson
stigao još isti taj dan 5. svibnja nešto poslije 6 sati uvečer
staviti na stol pred maršala Tita.
Prije nego je iz Zagreba uopće krenulo mnoštvo u bjekstvo prema
austrijskoj granici - predvođeno doista i pravim zločincima na čelu
s Luburićem, prvim komandantom Jasenovca - Vrhovni zapovjednik
Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije maršal Tito imao je već u
rukama dostavljenu ustašku ponudu britanskoj armiji za pregovore o
predaji ili pridruživanju, i to originalni primjerak. Bio je to
razumljivo najbolji dokaz da tako nešto za zapadne saveznike uopće
ne dolazi u obzir. Zato je 10 dana kasnije kod Bleiburga ustaškom
pukovniku Crljenu izrazito uočljivo nepostojanje bilo kakvog
zapisnika trebao biti određen i jasan znak ili potvrda da se
odbijaju čak i sami pregovori o predaji. Malo zatim postalo je sve
itekako blistavo jasno i razumljivo (prema sjećanjima i Crljana
osobno i prisutnog pregovarača NOV-a za predaju, potpukovnika Milana
Baste) kad je general Scott, da prekine svaki daljnji razgovor s
ustaško-domobranskim izaslanicima, naglo ustao i okrenuvši se Basti
rekao: “Gospodine potpukovniče, moji tenkovi su vam na
raspolaganju!”.
Bijele zastave
Partizanski potpukovnik Basta na tomu se zahvalio, da mu tenkovi
nisu potrebni, a niti sat vremena nakon toga, negdje oko 4 sata
poslijepodne, tog utorka 15. svibnja 1945. posvuda naokolo
Bleiburškog polja - na koje je u tom trenutku dospjela niti polovina
putem proređene kolone dugačke preko 40 km, ili oko trećine od onih
koji su krenuli iz Zagreba - počele su se pojavljivati bijele
zastave, odnosno razne svijetle krpe, košulje, majice. Prve žrtve
Bleiburga, prema nekim vjerodostojnim iskazima, dogodile su se u
nekoliko međusobnih obračuna zarobljenih očajnika: jedni su bili za
predaju, drugi za bjekstvo. Njima treba pribrojiti nekoliko desetaka
onih koji su stradali u stražarskom pripucavanju na pojedince ili
čitave grupe u pokušaju bjekstva. Ali je svakako mnogo veći broj
onih koji su živi i zdravi uspjeli dospijeti do Južne Amerike i tamo
počeli pričati svoje snove kako su poginuli za domovinu.
Dakle, prema svim mogućim podacima o svim mogućim zbivanjima na
polju pred Bleiburgom tog 15. svibnja 1945., broj mrtvih teško da je
troznamenkasti. O nekakvom masovnom ubijanju na tom mjestu niti
jedan vjerodostojni dokument nema ni slova; ostaju samo rekla-kazala
priče proizvedene u dalekoj Latinskoj Americi, potrebne za izgovor
naknadnih okupljanja na komemoracije posljednjoj i najodanijoj
fašističkoj tvorevini u Drugom svjetskom ratu, a ne nevinima, čijih
kosti ondje niti nema. Nikada ih nije ni bilo, pa se zato može reći
kako nečiji službeni odlazak tamo otvoreno pred čitavim svijetom
Hrvatsku proklamira kao neofašističku državu.
Predaja raznih ustaških i drugih neprijateljskih jedinica odvijala
se i dalje ubrzano - nikom drugom nego onima kojima se očajnički
uporno nikako nisu htjeli predati, pa se i dan danas tvrdi kako to
nikada nisu ni učinili. Stariji civili, žene i djeca, od kojih hvala
Bogu neki i danas žive da svjedoče kako su tamo potjerani kućama,
dok je približno 40.000 zarobljenika odvedeno preko Celja u Maribor,
gdje su koji dan poslije počinjeni doista brojni zločini.
Izdaja Britanaca
Ovdje se mora reći da čitava literatura o bleiburškoj mitologiji već
godinama na stotine načina ponavlja i varira kao glavnu krivicu za
hrvatsku sudbinu na tom polju takozvanu izdaju britanske vojske,
odnosno britanske politike prema Hrvatima. Znači, ne samo da je
krivac onaj koji počini djelo izdaje nego - što je još i važnije -
da je onaj nad kojima je počinjeno djelo izdaje žrtva, pa je zato i
nevin. Međutim, da bi se taj smisao mogao održati potrebno je
spomenute neistine posložiti u konstrukciju cijelog niza kauzalnih
neistina, počevši od ustaško-domobranske predaje engleskoj vojsci,
pa se onda činjenica njihove stvarne predaje Jugoslavenskoj armiji
može nazivati izručenjem, što je također neistina, nakon koje
slijedi kako je takvo izručenje ustvari izdaja, što je dodatna
neistina, iz koje slijedi da su oni koji su na taj način izdani,
logično i nevini, što je još jedna neistina, a budući su tako nevini
izručeni njihovim progoniteljima, pa je to onda još i zločin. A onaj
nad kojim se vrši zločin je žrtva i zato ne može biti zločinac, pa
je tom logikom valjda i amnestiran od svih zločina počinjenih u
prethodne četiri godine! Ostaje tako na Bleiburškom polju za
budućnost duh časne i slavne ustaške vojske Nezavisne Države
Hrvatske, koja se zapravo nikome nikada nije predala, a zločinci su
jedino oni koji su je tamo izdali i zarobili.
Evo, to je smisao mitologije o Bleiburgu. Jer ako je na tamošnjem
polju izvršeno tek jedno sramotno zarobljavanje i, zapravo, završio
Drugi svjetski rat u Europi - onda Jasenovac, ovako bez svojeg
uobičajenog bleiburškog prekrivača, postaje ono što je uvijek i bio:
stravično ogoljen i neusporediv zločin u povijesti naroda Hrvatske.
Suočiti se s tom istinom nije lako, ali je časno i korisno zbog
zdravlja onih kojima je bleiburška mitologija značila čitavo njihovo
hrvatstvo. |
