|
Hrvoje Klasić (Sisak, 1972) povjesničar je i profesor na Odsjeku za
povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Znanstveni
interesi su mu hrvatska i jugoslavenska povijest dvadesetog
stoljeća, povijest Hladnog rata, povijesni revizionizam i načini
suočavanja s prošlošću. Autor je knjige Jugoslavija i svijet 1968.
objavljenje u izdanju Naklade Ljevak.
Darko Vujica, Prometej.ba: Još uvijek je svježe preimenovanje ulice
Trga Maršala Tita u Trg Republike Hrvatske u Zagrebu. Kako
komentirate to preimenovanje, ali i kompletan proces preimenovanja
trgova i ulica u Hrvatskoj koji traje od početka devedesetih do
danas?
Hrvoje Klasić: Često me pitaju, da li je eskalirao i da li je trend
nacionalizma krenuo sa Tomislavom Karamarkom – odgovor je, apsolutno
ne. On je krenuo u devedesetim godinama sa pojavom HDZ-a i poanta je
u tome što nacionalizam u Hrvatskoj eskalira onda kada je na čelu
HDZ-a slaba osoba. Kada su na čelu HDZ-a Franjo Tuđman ili Ivo
Sanader, oni uspijevaju ekstremnu desnicu na ovaj ili onaj način
držati pod kontrolom. Kada je na čelu HDZ-a Jadranka Kosor, Andrej
Plenković ili Tomislav Karamarko koji su iz različitih razloga slabe
osobe, odnosno nisu dovoljno „desne“ osobe, oni dopuštaju da
ekstremno desni elementi u društvu podivljaju. Netko će na to reći
da u hrvatskom saboru nema ekstremno desnih stranaka, to je
djelimično točno ako izuzmemo da u redovima HDZ-a postoji ekstremno
desna struja. Ali ono što je još bitnije, u hrvatskom društvu danas
ekstremna desnica egzistira i divlja na različite načine;
televizijske emisije, internetski portali, novine, istupi pojedinih
celebrityja, postojanje određenih nevladinih organizacija – vjerski
fundamentalističkih, ekstremističkih itd. Desnica je danas prisutna
na različite načine, ne isključivo kroz stranke. Tako da, ako imamo
u vidu da taj proces kreće od devedesetih godina, onda nikako ne
možemo govoriti da je on eskalirao sada. U tom kontekstu kada
govorimo o preimenovanju ulica i rušenju spomenika, oni počinju
početkom devedesetih. Sada mi žanjemo ono što smo posijali
devedesetih i imamo plodove Tuđmanove nedosljednosti, koji je s
jedne strane uveo antifašizam u Ustav. Između ostalog, on je bio
partizan, kao i Janko Bobetko, Martin Špegelj i drugi. To je jedan
dio priče. Drugi dio je taj da taj isti Franjo Tuđman ne samo da je
tolerirao nego iz različitih razloga dovodi u poziciju moći ljude iz
političke migracije. I to je ono što hrvatski slučaj čini
specifičnijim nego slovenski, bosanski ili srpski jer u Hrvatsku se
devedesetih godina vraća veliki broj političke emigracije koji su
1945. godine otišli kao simpatizeri ili pripadnici ustaškog pokreta
i koji su 45 godina njegovali jedan narativ koji je potpuno
drugačiji od onoga što se njegovalo u Jugoslaviji. I tada ti ljudi
dolaze u poziciju moći – bilo tako što su davali novce, oružje ili
su svojim vezama pomagali u procesu osamostaljenja. Tako od
devedesetih godina kreću ustupci tom dijelu hrvatske javnosti koji
se buni protiv komunizma. I ne samo to, nego ustupci kreću na način
da ulice dobiva doglavnik NDH, potpisnik rasnih zakona, Mile Budak.
Usput, i dan danas desetak gradova u Hrvatskoj ima te ulice. Kao
nedosljednost Franje Tuđmana imamo činjenicu da se vojne jedinice
nazivaju po Rafaelu Bobanu i Juri Francetiću kao ustaškim
dužnosnicima. Nedosljednost je da se Za dom spremni uzvikuje na
ulicama, stadionima kao nešto normalno. I sada se mi iščuđavamo tim
pojavama koje u stvari s vremena na vrijeme kulminiraju, ali su
prisutne i normalizirane u hrvatskoj javnosti u zadnjih 27 godina.
Dakle, promjena Trga Maršala Tita je možda je simbolički zadnji
čavao na taj dio suočavanja s prošlošću. Zapravo, to nasilno
skidanje ploče je bio jedan vrlo oportunističan čin. To je samo
logičan nastavak odnosa prema socijalističkom naslijeđu kroz prošlih
27 godina. Ako bi netko čak i mogao reći da je Tito zbog svoje
zapovjedne pozicije bio odgovoran za stvari koje su se dešavale
nakon 1945. godine, taj netko nema nikakvog odgovora zašto su onda
mijenjane ulice sestrama Baković, Nadi Dimić, Rade Končaru, Krašu,
Badelu itd. Ljudima koji su kao mladi, hrabri ljudi u svojim
dvadesetima poginuli. Dakle, njih se ne može pozivati na red zbog
Bleiburga, Golog otoka, UDBA-e ili bilo čega sličnoga. Stoga, ja tu
ne vidim ništa katastrofično i mislim da to treba gledati kao dio
procesa koji konstantno traje.
Kako ocjenjujete odnos hrvatske javnosti prema jugoslavenskom (i)
socijalističkom naslijeđu?
Što se tiče odnosa prema jugoslavenskom i socijalističkom naslijeđu,
on je katastrofalan. Jugoslavija kao termin u Hrvatskoj je toliko
demoniziran i proskribiran da je ona jedno vrijeme bila tabu. Navest
ću samo jedan primjer iz vlastitog znanstveno-istraživačkog rada.
Moj kolega Tvrtko Jakovina i ja smo prije desetak godina kandidirali
jedan projekt kao sveučilišni nastavnici i htjeli smo da naziv
projekta bude „Hrvatska u socijalističkoj Jugoslaviji“. I dobili smo
jedno, ne upozorenje, nego jedan takoreći „dobronamjeran savjet“ da
izbacimo ovo „Jugoslavija“. Imam još jedan primjer. Ja sam napisao
knjigu Jugoslavija i svijet 1968. i jedna novinarka me je na
promociji pitala „čemu tako kontroverzan naslov?“ To ide do tako
ludih krajnosti da danas u dvorani Dražena Petrovića gdje vise
zastave i gdje piše da je Cibona prvak Hrvatske 2003. ili 2007. – do
1991. piše „Cibona, prvak bivše države“, uopće se ne koristi termin
Jugoslavija. Da bismo vidjeli zašto je to tako, trebamo se vratiti u
početak devedesetih gdje se desila jedna inverzija o kojoj ja često
govorim. Umjesto da smo proučavali dvadeseto stoljeće, kako bismo
shvatili što se to događa krajem osamdesetih i početkom devedesetih
godina, mi smo kroz devedesete počeli procjenjivati i ocjenjivati
cijelo dvadeseto stoljeće. Napravili smo obrnuti proces i onda imamo
situaciju da devedesetih Hrvatska izlazi iz Jugoslavije – ratom,
Hrvatska se bori protiv komunizma, Hrvatska se bori za nezavisnost,
kao najveći neprijatelji se pokazuju Srbi. Onda imamo situaciju da
se razmišlja na način da ako su nam u tom trenutku arhineprijatelji
Jugoslavija, komunizam i Srbi, onda oni nikada – ni prije toga nisu
mogli biti dobri. Ako je JNA slijednik partizanske vojske, onda ni
ti partizani nikada nisu mogli biti dobri. Tu uskače još jedan
narativ koji se uklopio jako dobro. Ako pogledate hrvatsku povijest,
kada smo imali isti takav scenarij kao 1991. godine u glavi
nacionalista? Ne u vrijeme Matije Gupca, Nikole Šubića Zrinskog,
nego 1941. 1941. godine Hrvatska hoće nezavisnost, bori se protiv
Jugoslavije, komunizma i najveći neprijatelji su Srbi. Na taj način
ustaše kao nekakvi „romantični“ borci za hrvatsku nezavisnost ulaze
na scenu. Ta dva scenarija su vrlo slični. I dakle, Jugoslavija
postaje tabu tema jer je ta država napala Hrvatsku, jer mi iz te
države izlazimo agresivno itd. Uz naravno, veliki utjecaj ljudi koji
dolaze iz migracije, uz veliki utjecaj bivših političkih zatvorenika
stvara se jedan potpuno drugačiji narativ o jugoslavenskom
socijalizmu koji je potpuno nenormalan jer se sveo na crno-bijelo.
Samo se vade negativne strane, kao da postoji i najdemokratičniji
sustav na planeti u kojemu možeš vidjeti samo bijelo.
Na tome tragu, mogli bismo govoriti i o standardnoj desničarskoj
kvalifikaciji koja jugoslavenski samoupravni socijalizam proglašava
totalitarnim sustavom. Vi se zacijelo ne slažete s time?
Kada govorimo o tome da li je to bio totalitarni sustav, onda se
trebamo vratiti u prošlo stoljeće, u pedesete godine. Vi ste
pripadnik jedne afroameričke porodice. Da li biste radije radije
živjeli na jugu SAD-a ili Opatiji ili Zagrebu? Ili da ste Alžirac
1958. kao državljanin Francuske? Kakva je tu vaša pozicija? Hoću
reći, ne možemo na taj način gledati povijest SAD-a, Francuske,
Velike Britanije… Tako i samoupravni socijalizam koji je bio
eksperiment, očito zanimljiviji svima nego nama. Istini za volju,
samoupravni socijalizam u Jugoslaviji na principu radničkih savjeta
nije funkcionirao onako kako je zamišljen u teoriji, ali je bio
pozitivan eksperiment.
Ja često slušam politologe i filozofe na tu temu i nekako mi ispada
ključno da ustvari – ne da mi nismo sigurni je li Jugoslavija bila
totalitarna ili ne – nego se filozofi i politolozi ne slažu oko
definicije totalitarizma. Jugoslavija sigurno nije usporediva sa
Staljinovom Rusijom, Hitlerovom Njemačkom niti Mussolinijevom
Italijom. Jugoslavenski samoupravni socijalizam je imao svoja
ograničenja, imao je ograničenja ljudskih sloboda i bez ikakve
sumnje ideologija je bila sveprisutna. Ali ako govorimo o
totalitarizmu, tu u prvi plan dolazi uloga Josipa Broza Tita. Danas
mladi kada slušaju o Titu od nekih desničara, imaju predodžbu o
njemu kao da je on pisao sve zakone i da je sve što je Tito rekao
imalo snagu zakona. Međutim, Tito se u puno stvari nimalo nije
miješao, a s druge strane, mnogi su političari odbijali i
prigovarali Titu brojne stvari. Najbolji primjer je izbor Džemala
Bijedića za premijera Jugoslavije. Bijedić je izabran samo zato što
su Tita odbili tri političara. Dakle, ako gledate iz današnje
perspektive, postavlja se pitanje kako je onda netko uopće mogao
odbiti Tita. E pa mogao je. Mnogi su političari radili po svome,
Tito se nije slagao, tako da sigurno ne možemo govoriti o tome da je
Tito bio diktator koji je donosio zakone i koji nije slušao savjete
drugih političara.
S druge strane, što je uopće sloboda i što je uopće demokracija?
Najveći prigovor tome sistemu bio je da je on bio jednopartijski
sistem. Kao da mi danas ne živimo u jednopartijskom sustavu. Mi u
Hrvatskoj živimo u jednopartijskom sustavu koji se samo mijenja
svake četiri godine. Kada gledamo poziciju birača, kolika je njegova
demokratska moć? Njegova moć da utječe na politiku traje onoliko
dugo koliko traje zaokruživanje biračkog listića. Nakon toga, on
više nikakvog utjecaja nema, niti političke stranke koje su izabrane
doživljavaju svoju poziciju kao neku dvosmjernu interakciju. Onog
trenutka kada su oni izabrani, oni više nikome ne odgovaraju.
Druga stvar, izborni sustav u Jugoslaviji nije bio baš tako
monolitan kako se to priča. Recimo, ja sam u svojoj knjizi govorio
na mikroprimjeru grada Siska. Izbori za sabor i gradsku skupštinu
grada Siska 1969. Tu je bilo toliko interesnih skupina. Partija je
imala svog kandidata za sabor, međutim SUBNOR je imao svog. Na
kraju, nije izabran za sabor čovjek koji je bio član prvog
partizanskog odreda i ambasador Jugoslavije u Indoneziji, bivši
ministar poljoprivrede Franjo Knebl. Izbori za gradonačelnika i
1969. godine u Sisku izgledaju tako da se dvorana podijelila na pola
– jedni su bili za jednoga, drugi za drugoga. Dakle, ne možemo tu
govoriti o monolitnosti a kamo li ako govorimo o međurepubličkoj
razini. Možemo govoriti čak o šest ili osam Saveza komunista koji
unutar sebe imaju podjele. Mi smo to sve sveli na crno-bijelo, a u
stvari je toliko to bio živ organizam koji je bio i u sinkroniji i u
dijakroniji, imao je svoje uspone i padove. Ali ono što je
najbitnije od svega, Jugoslavija je veliki važni modernizacijski
projekt. Kada se usporedi u sinkroniji i u dijakroniji, netko tko se
rodio 1920. godine, taj se rodio u jednoj od najzaostalijih država
Europe. On nije mogao zamisliti ono što će doživjeti u svojoj 45.
ili 65. godini. To da će dijete moći školovati do doktorata
besplatno, to da će se moći liječiti kod odličnih liječnika
besplatno, to da će dobiti od tvornice stan sa centralnim grijanjem
i liftom a dvadesetih godina je možda spavao na zemlji, ili da će
imati auto i ići na ljetovanje i zimovanje…
Kada smo se dotakli stambene politike, moram navesti jedan primjer.
Prije koju godinu, susreo sam se sa jednom doktoranticom iz Južne
Koreje koja je istraživala jugoslavensku stambenu politiku. Ona je
mene pitala je li istina da su tvornice za vrijeme samoupravnog
socijalizma davale stanove svojim radnicima? Ja sam rekao, pa
normalno da jesu. Ona me je onda pitala zašto je to normalno,
obzirom da kod njih nije normalno da to radi Samsung, Hyundai ili
KIA koji zarađuju milijarde. Kao što ni danas nije normalno da
Todorić sagradi zgradu za svoje radnike. A da ne govorim o vanjskoj
politici. Nikada više, nijedna zemlja sljednica Jugoslavije neće
biti subjekt na međunarodnoj političkoj sceni kao što je to bila
Jugoslavija. 1968. godine, Mika Špiljak kao predsjednik vlade, kao
prvi komunistički državnik dolazi u posjet Papi Pavlu VI. Zašto?
Zato što Papa hoće s Titom utjecati da prestane rat u Vijetnamu.
Papa poručuje preko Špiljaka Titu da utječe na Vijetnam, a on će na
Johnsona. On u Titu prepoznaje faktor stabilnosti i faktor
mirotvornosti. Još jedan primjer: 1983. Mika Špiljak je predsjednik
predsjedništva Jugoslavije. U Jugoslaviju dolazi George Bush stariji
kao potpredsjednik SAD-a. Okuplja se predsjedništvo i razmišljaju
tko će ga primiti i zaključuju – ne može ga primiti predsjednik, to
je ispod časti, protokola i ranga. Može ga primiti drug Vidoje
Žarković koji je potpredsjednik države i on prima drugog
potpredsjednika države. Drugarica Žarković će gospođu Bush voditi u
Grocku u restoran, a ako bude vremena, Mika Špiljak će ga primiti.
Zamislite danas situaciju u kojoj pomoćnik savjetnika za jugoistočnu
Europu dolazi kod nas, a Kolinda, Vučić i Bakir ga primaju –
počastvovani njegovim dolaskom. U Hrvatskoj najveći utjecaj na
nacionalističke stavove ima kada dođe savjetnik Bijele kuće za
holokaust. 1968. ili 1988. Washingtonu ne bi palo na pamet da
pošalje takvog čovjeka u Jugoslaviju, a kamo li da ga netko primi
tada. Iako i tada ne bismo radili takve gluposti u vezi sa
holokaustom kakve radimo danas.
Skoro godinu dana trebalo je HDZ-ovoj vlasti da makne iz Jasenovca
ploču sa ustaškim natpisom „Za dom spremni“. Ipak, ta ploča nije
uništena nego je samo premještena iz Jasenovca u Novsku. Kako to
komentirate?
Čuo sam jednu skandaloznu stvar. Plenković je nedavno rekao kako
Jasenovac treba proglasiti mjestom od posebnog pijeteta. Mene je to
šokiralo. 2017. mi moramo Jasenovac proglasiti mjestom posebnog
pijeteta? Nije li to on postao onog trenutka kada je prestao biti
logor? Ako mi danas moramo proglašavati jedno takvo mjesto mjestom
pijeteta onda smo stvarno daleko dogurali. Ta ploča i taj pozdrav,
bilo kakva ikonografija vezana uz ustaški pokret nigdje ne smije
postojati. Činjenica da mi zakonski nemamo precizirano nas ne
abolira, jer da smo normalno društvo onda nam ne bi trebali zakoni
da zabranjujemo ikonografiju koja podsjeća na zločinački režim.
Činjenica da nam trebaju takvi zakoni (još nemamo takav zakon)
pokazuje da mi u stvari nemamo dobru volju da to napravimo nego
imamo niz unutrašnjih borbi sami sa sobom. Kada je prije par godina
eskalirala cijela ta situacija sa pozdravom „Za dom spremni“, ja sam
održao toliko govora i dao toliko intervjua da sam rekao kako uopće
može biti dilema da li je „Za dom spremni“ stari hrvatski ili
ustaški pozdrav. Kako može biti dilema u vezi sa nečim kada za prvi
slučaj nema niti jedan dokaz, a s druge strane stotinu dokaza.
Dakle, kako to može biti uopće dilema. Kada su mnogi rekli da je to
stari hrvatski pozdrav, onda sam i ja počeo govoriti kako se s njima
slažem, ali to nije stari hrvatski pozdrav nego osamdeset godina
stari ustaški pozdrav. Ako je nešto što je osamdeset godina staro,
onda jeste. Ako vi kažete da „Za dom spremni“ postoji u Operi Nikola
Šubić Zrinski, ta opera nije napisana na finskom niti na svahiliju,
uzmite libreto opere, ako nađete u toj operi riječi „Za dom
spremni“, ja dajem otkaz na fakultetu i selim iz Hrvatske – istog
trena. Samo što sam izašao iz emisije u kojoj sam to poručio, dolaze
mi poruke da lažem. Kako se boriti protiv toga? Dakle, ako ja lažem,
toga ima u Operi, ako govorim istinu, nema.
Isto je sa pokličem „U boj, u boj, za narod svoj“ koji je postao
nekakav opći patriotski poklič. Onda se također govorilo kako taj
poklič također ima u Operi Nikola Šubić Zrinski. Opet kažem, nađite
te riječi „U boj, u boj, za narod svoj“ u operi Nikola Šubić
Zrinjski. Nećete ih naći. Naći ćete ih jedino u pjesmi Jovana
Jovanovića Zmaja iz 1876. koja se zove „Bojna pesma“ i koja govori o
oslobađanju Srba od Turaka i gdje svaka strofa završava riječima „U
boj, u boj, za narod svoj“ i ja sam to iskoristio javno i rekao da
je to dokaz da su naši navijači u stvari vrlo tolerantni jer čitaju
srpsku poeziju na ćirilici. Nakon toga su me napali neki navijači,
ali uglavnom ovi koji ne znaju ćirilicu. Nikoga to nije pogodilo.
Nakon što se ustanovilo da je to djelo jednog srpskog pjesnika,
pomislio sam da će to ljudi prestati uzvikivati. Ma vraga, kao da
ništa nisam rekao! To je ta jedna blokada i ti želiš vjerovati u ono
što misliš. Tako ovdje pojedinci žele vjerovati da je „Za dom
spremni“ stari hrvatski pozdrav. Kada ih pitaš imaju li dokaze, kažu
da nemaju, ali da vjeruju da je to tako.
Sama Kolinda Grabar-Kitarović je nedavno kazala kako je „Za dom
spremni“ stari hrvatski pozdrav.
Ovo nije jedina njezina izjava kojom pokazuje da nema pojma o
povijesti. Zapravo, ja još uvijek nisam uspio shvatiti za što ona
uopće jeste kompetentna. Ali znam da za hrvatsku povijest svakako
nije kompetentna. Tu je njezina izjava o ORJUNA-i, gdje je ona kroz
tu izjavu ORJUNA-u trebala povezati sa nekim komunistima, pri čemu
očigledno ne zna da su ORJUNA i Komunistička partija dvije
suprotnosti. Proglasiti orjunašima ljude koji dan prije uzvikuju „Za
dom spremni“, govoriti o tome da je Jugoslavija bila iza željezne
zavjese, pitanje pozdrava „Za dom spremni“ i niz drugih stvari
zapravo pokazuju njenu apsolutnu nekompetenciju i neznanje. To je
jedan fenomen u Hrvatskoj da se svi razumiju u sve. Nije samo
Kolinda u tome vična. Međutim, kada ona kao predsjednica države to
kaže, onda to pokazuje vrlo neodgovorno ponašanje u mnogo stvari
koje su vrlo osjetljive i koje dijele stanovništvo Hrvatske.
U te problematične izjave mogli bismo ubrojiti i onu kada je kazala
kako je Oluja bila etički čista operacija.
Nema tog rata koji je moguće staviti u istu rečenicu sa etikom. Za
vrijeme obilježavanja Oluje, ove godine sam bio u Beogradu i
gostovao sam na jednoj televiziji i rekao sam da je slavljenje Oluje
primjer nepostojanja empatije na ovom prostoru. U Srbiji je bila
paranoja tih dana i netko u Srbiji bi stekao dojam da u Hrvatskoj
ljudi šetaju tih dana sa zastavama i misle o Oluji, a ja vam kažem
koliko god to bogohulno zvučalo, 5. 8. jednom prosječnom Hrvatu
znači to da gleda da li će spojiti da ode par dana na more.
Apsolutno smatram da bi – tko god bio na vlasti u Hrvatskoj – taj
dan morao otići u Varivode, u mjesta gdje su ubijani srpski civili,
da bi morao otići bar jednom godišnje – ako ne i više – u
prognanička naselja po Srbiji gdje žive Srbi koji su otišli iz
Hrvatske. Treba raditi na obeštećenju imovine, pronalaženju
odgovornih za te zločine itd. Ali, ne može se događati da u Srbiji
svi govore o 200 000 prognanih Srba, da govore o stotinama tisuća
zapaljenih kuća, o prekomjernom granatiranju i ubijanju civila, a da
pritom ti isti ljudi se ne sjete da je 1991. protjerano više od 100
000 Hrvata sa tog podneblja, da su zapaljene tisuće hrvatskih kuća i
ubijene stotine hrvatskih civila. Zašto jedan prosječan Hrvat nema
empatiju prema srpskim žrtvama? Zašto prosječan Srbin nema empatiju
prema hrvatskim žrtvama? Netko me pita kada će ljudi imati isti stav
o Oluji – neće nikada i ne moramo ga imati, ali hajmo barem
poštivati žrtvu i hajmo barem osuditi zločince. Hajmo barem reći
jedni drugima da su zločinci oni koji su ubijali po Srebrenici,
Ovčari, kao i oni koji su ubili obitelj Zec i oni koji su ulijevali
akumulatorsku kiselinu Srbima po osječkim garažama. Hajmo suosjećati
sa onim djetetom na traktoru koji 1991. bježi iz hrvatskog sela iz
Banije i dječakom koji sa Korduna ili okolice Knina bježi 1995. na
traktoru. I onda kad kažemo da li je Oluja etična, e pa nije. Nema
niti jednog rata u kojemu nema i zločina i svega onoga najružnijeg.
Ja sam bio u ratu, pala mi je granata u stan, ubijen mi je najbolji
prijatelj i išao sam u rat da branim svoj grad. Međutim, ima ljudi
kojima je taj rat poslužio kao neka zabava. Oni su iskoristili
situaciju za pljačku, divljanje i maltretiranje. Zašto da ja žmirim
na takve stvari? Mislim da je žmirenje upravo ono što nam ne treba.
Samo ukazivanjem na takve stvari ćemo pomoći da se razumije priroda
rata gdje je velika većina ljudi izgubila. Ali, zato u Hrvatskoj
imate one kojima je rat bio highlight života i koji su do rata
radili u sisačkoj željezari u tri smjene i kojima se dnevna rutina
svodila na par rakijica dnevno prije posla, rad u smjeni, dolazak
kući i spavanje. I odjednom oni obuku uniforme, postanu heroji i
onda se događa da im netko kaže jednog dana: dečki, rat je gotov i
sad možete otvoriti koverte. Jedna koverta kaže da idete opet u
čeličanu raditi u smjenama – to su oni sretniji. Većini drugih je
rečeno da njihove čeličane više nema, da je prodana nekome za kunu i
da ju je taj netko rasparčao. Druga koverta kaže: idete u penziju sa
27 godina. I tim ljudima rat je bio jedina stvar u životu koja im se
dogodila a da su bili netko i nešto. To treba imati na umu kad se
govori o šatoru u Savskoj. Kada je netko pozvao te ljude, oni su
jedva dočekali da dođu tamo i opet budu nešto, da budu u šatoru, da
se okreću janjci, da im dolazi predsjednica, Thompson, novinari,
popovi i oni su opet u centru pažnje. Sad kad su otišli kući opet
sjede ispred dućana, piju mlako pivo i prisjećaju se rata.
Često se o Franji Tuđmanu govori kao nekome tko je bio štovatelj
antifašističkih tekovina. Međutim, o kakvom štovanju antifašističkih
tekovina s njegove strane možemo govoriti ako u obzir uzmemo da je
za njegovo vrijeme u Hrvatskoj uništeno par hiljada antifašističkih
spomenika te da je upravo on svojom politikom otvorio prostor za
razbuktavanje ustaške apologetike?
1991. godine umire Vlado Janjić Capo, komandant prvog partizanskog
odreda koji je inače bio nadređeni Franji Tuđmanu u generalštabu u
Beogradu. Franjo Tuđman tada šalje jedan telegram obitelji Vlade
Janjića Cape u kojemu veliča ulogu Komunističke partije u Drugom
svjetskom ratu, ulogu Vlade Janjića Cape, partizanskog pokreta i
svega toga. On je zbilja u tom smislu bio jedna podvojena ličnost.
Na njegovu inicijativu se uvodi Dan antifašističke borbe. Ja danas
ne mogu reći koliko je on bio u svemu iskren. Ja osobno sam sve
sigurniji da je on te stvari radio zbog Zapada, da bi nas Zapad što
bolje prihvatio jer je znao da pozivanjem na nacionalizam bez
njegovanja nekih antifašističkih tekovina neće pomoći. I vjerojatno
nam i je pomoglo. Vjerojatno više nego da smo rekli da naša
nezavisnost počiva na NDH ili ustaškom pokretu. Ja mislim da je
Franjo Tuđman zbilja bio veliki protivnik ustaškog pokreta. Kao mlad
se borio protiv njih. Međutim, njegovo žmirenje i relativiziranje je
doprinijelo normaliziranju stavova prema NDH kakve danas imamo. Kao
što i danas odnos Plenkovića prema nacionalizmu, prema ustaškom
naslijeđu, njegovo ambivalentno odnošenje spram toga je možda još i
gore jer je on to ovako izlakirao i to prema van izgleda da ne
zahtijeva neku veliku osudu ili akciju nekih tijela u Briselu. Kada
je Hasanbegović to radio, onda su jasno dolazile opomene, sada ne
dolaze opomene i zapravo se zbog toga ispod žita mnogo toga događa i
samo kulminira. Tako da mislim da su Franjo Tuđman i sada Andrej
Plenković itekako zaslužni za bujanje nacionalizma. Takav
ambivalentan odnos prema hrvatskoj prošlosti možda je još gori od
stava nekog jasno deklariranog desničara protiv koga se onda znate
vrlo jasno boriti. U Hrvatskoj je između 1945. i 1990. podignuto oko
6000-7000 spomenika a uništeno ih je u 10 godina više od 3500. I to
ne samo da je tolerirano, nego su to pripadnici HDZ-a radili.
Međutim, nije to Tuđmanova najveća katastrofa. Puno veća katastrofa
za koju je on odgovoran su privatizacije. Ako možda pod budnim okom
nije imao šta se događa u selu kraj Siska kada se ruši spomenik, za
privatizaciju je sigurno znao. Tu je sudjelovala i njegova obitelj,
kao i mnoge druge obitelji, za to je sigurno odgovoran.
Nedavno sam pročitao jednu frapantnu činjenicu: devet od deset škola
u Hrvatskoj koje su sagrađene, sagrađene su u socijalizmu, devet od
deset bolnica u Hrvatskoj, sagrađene su u socijalizmu. Dakle, ako
taj socijalizam ni u čemu nije valjao, većina ljudi iz HDZ-a koji su
danas na vlasti su se školovali u tom socijalizmu besplatno.
Vjerojatno nikada kojekakvi Slaveni Letice ne bi došli do doktorata
da su se morali u kapitalizmu školovati.
Razgovarao: Darko Vujica
Prometej.ba |
