|
Rat i mit - Politika identiteta u suvremenoj Hrvatskoj« nova je
knjiga Dejana Jovića, profesora na zagrebačkom Fakultetu političkih
znanosti. Autor raspravlja, diskutira i polemizira o stvorenom
narativu, utemeljiteljskom mitu, o hrvatskoj državnoj samostalnosti
i Domovinskom ratu, zapravo ne dovodeći u pitanje postojanje i
mogućnost postojanja tog i tako interpretiranog mita, nego
izražavajući svoje duboko neslaganje i zabrinutost time što je tako
interpretiran utemeljujući mit jedini dopušten. Posljedica toga je,
u konačnici, smanjenje slobode, a upravo je sloboda centralni pojam
i centralno pitanje o kojem Jović piše u knjizi.
Glavna teza knjige je da je mit o Domovinskom ratu glavna prijetnja
slobodi u Hrvatskoj i za njene stanovnike, u većoj mjeri za
pripadnike manjina, ali ne nužno samo manjina. Zašto je on prijetnja
slobodi?
– Svaki je mit prijetnja slobodi govora, istraživanja, mišljenja i
naročito slobodi javnog izražavanja mišljenja. Naime, mitotvorci nam
još nekako, velikodušno, i dozvoljavaju da mislimo što hoćemo, ali u
svoja četiri zida – ne u javnosti. Dakle, dopuštaju da ljudi misle
što žele sve dok ne postoje u javnosti. Mit je prijetnja slobodnom
formiranju i iskazivanju identiteta, posebno onih koji su drukčiji
od dominantnog ili poželjnog, i koje se zato što su drukčiji
stavlja, praktički, u kućni pritvor. Time se sloboda ograničava samo
na privatnu sferu, a u javnosti je nema. To je, uostalom, svojedobno
najavio Tomislav Karamarko, kad je rekao da će se u četiri zida
smjeti sve, ali u javnoj sferi to neće biti slučaj. U istom je duhu
i prijedlog suca Turudića da treba razmisliti o kažnjavanju
pojedinih tumačenja karaktera Domovinskog rata. A da ne govorim o
raznim samoproglašenim »stvoriteljima Hrvatske« koji si uzimaju za
pravo da određuju što bi se u Hrvatskoj smjelo a što ne bi smjelo
reći u javnom prostoru…
Ako se netko doživljava kao stvoritelj, onda se doživljava i kao
vlasnik.
– Da, u Hrvatskoj se razvio državni kreacionizam, kao da je povijest
počela 1991., a prethodno nije bilo ničega. Paradoksalno je da je to
u totalnom neskladu s izvorišnim osnovama ustava, u kojem se govori
o dugom kontinuitetu hrvatske državnosti – i to se čini, također na
mitski način. Mitovi su ponekad sasvim kontroverzni sami u odnosu na
sebe. Ovi novi »stvoritelji Hrvatske« sebe vide kao vlasnike
Hrvatske i traže da samo oni o i u njoj odlučuju, jer im pripada
vlasničko pravo na nju. No, time Hrvatsku svode na predmet. A
predmet nije suveren. »Stvoritelji« zapravo negiraju hrvatski
suverenitet, jer se postavljaju iznad Hrvatske. Negiraju i
demokratski karakter vlasti, jer oduzimaju narodu pravo da odlučuje.
Kad narod odabere nekoga tko im se ne sviđa, oni tu vlast proglase
nenarodnom, pitajući samo: gdje si bio 1991…
Crno-bijelo, bez dubine
To je rečeno za Milanovićevu vladu i Josipovića kao predsjednika.
– Da – i još usput su im najavili da će proći kao dva neprijateljska
zrakoplova koji su srušeni oružjem. Za mene je to bio poziv na
nasilje i na rušenje demokratski izabrane vlasti. Nisam siguran ni
kako gledaju na premijera Plenkovića, iako im i on – kao što su i
Milanović i Josipović – pokušava udovoljiti, umjesto da radi ono što
je premijerova dužnost, a to je da štiti suverenitet, demokraciju i
slobodu od onih koji ih ugrožavaju. Oni koji tvrde da legitimitet
proizlazi iz sudjelovanja u ratu, a ne iz statusa državljana
onemogućavaju Hrvatsku da postane dovršena i demokratska država.
Tvrdite i da taj mit ograničava razvoj nerazvijene zemlje. Čime bi
ograničavao razvoj zemlje?
– Taj mit ograničava slobodu, a bez slobode nema stabilnosti ni
napretka. Društvo koje nije slobodno, u kojem se ne dopušta
alternativa i gdje je od sve proizvodnje najprofitabilnija
proizvodnja straha i mržnje, dugoročno je nestabilno jer razara sebe
iznutra. Ako želimo naprijed, ne možemo stalno gledati unazad, a
nema dana kad se u političkom prostoru ne bavimo više prethodnim
ratovima nego razvojnim pitanjima.
Mit bi u ovom slučaju bio nešto poput službene interpretacije?
– Mit je konstrukt koji nije isto što i laž, nego u sebi ima i
ponešto istine – ili čak i više od toga – ali je jednodimenzionalan
i vrlo selektivan. Sve se predstavlja u crno-bijeloj tehnici, nema
nijansi ni sjena, i naročito nema dubine. Pritom se ignoriraju one
činjenice koje nisu »korisne«. Službene interpretacije često mogu
biti to isto, ali – kao što sam rekao ranije – ako se trenutna vlast
ne uklapa u viziju onih koji tvore mit, mitotvorci će je proglasiti
nelegitimnom. Pitanje je, naravno, tko je »gazda« u domu: oni koji
su ga »stvorili« ili oni koje je narod izabrao.
Spominjete da postoje teoretičari koji se pozivaju na utemeljujući
mit kao konstruktivni dio demokracije. Gotovo svaka europska država,
ako ne i sve, ima utemeljujući mit, bilo u nekom događaju, obično
ratu, bilo u ustavu gdje izvorišne osnove ili temeljne vrijednosti
poprimaju mitsku funkciju u smislu društvenog ugovora. Hrvatska po
tome nije posebna.
– Samo po tome što ima utemeljivački mit nije, ali je posebna po
tome koliko mitotvorci žele imati utjecaja na sfere koje su u drugim
demokratskim i slobodnim zemljama autonomne. Posebna je i po tome
koliko se trudi spriječiti svaku alternativnu interpretaciju
prošlosti. Ona sekuritizira pitanja koja nemaju veze sa sigurnošću.
Upravo je obrnuto – bez slobodne diskusije našu zemlju pretvaramo u
polje neprekidnog ratovanja, a to je opasno. I Velika Britanija, u
kojoj sam živio, studirao i radio 16 godina, ima svoje utemeljivačke
mitove, ali je prostor slobodne diskusije daleko veći. Recimo, smije
se dovesti u pitanje i sam opstanak države – kao što smo vidjeli
prilikom škotskog referenduma. Postoje i tamo tabui. Ali, pisanje
povijesti nije posao nikakvih komisija niti političara i njihovih
deklaracija u parlamentu, a posebno ne samoproglašenih »stvoritelja«
i »domoljuba«. U liberalnom, slobodnom društvu uvijek mora postojati
mogućnost alternativne interpretacije. Bit slobode je u postojanju
najmanje dviju opcija, i u mogućnosti da biramo između njih.
Najčešće biramo pomalo iz jedne, a pomalo iz druge, ali moramo
birati slobodno. Bez alternative nema slobode. Koju točno
alternativnu interpretaciju rata iz 1990-ih naši »stvoritelji«
dopuštaju?
Posljedica toga, a što se može zaključiti na temelju čitanja knjige,
je da Hrvatska danas nije liberalna demokracija.
– Mislim da nije. Čini mi se da možemo reći da 25 godina nakon
međunarodnog priznanja Hrvatska nije dovoljno slobodno društvo. Nije
se dovoljno napredovalo u slobodi, a nema pravog razloga za to.
Strah od slobode je početak autoritarnosti, a ponekad i
totalitarizma. Moja knjiga je poziv na isticanje alternative kako
bismo razmislili i potom sami odlučivali, a ne da nam drugi nameću
»državno« ili neko drugo mitsko »sjećanje« nasuprot našem osobnom
životnom iskustvu i pamćenju. Ona je i poziv da stvorimo
pluralističko društvo u kojem će se govoriti, a time i živjeti, s
daleko manje straha, ako je strah već nemoguće potpuno uništiti. A
ne da onoga koji kaže nešto drukčije proglašava rušiteljem države i
neprijateljem Hrvatske…
Ili Srbinom.
– Ili Srbinom, ili – još gore - Jugoslavenom.
Koristite pojam »etnototalitarizam«. U tom poglavlju navodite da iz
vizure etnototalitarista Hrvatska nije suverena, dok postoji i jedan
drugi ili drugačiji, a istovremeno etnototalitaristi bi izgubili
razlog postojanja ako ne bi bilo bar jednog drugog ili drugačijeg.
– Tu imamo opet jedan paradoks. »Stvoritelji« stvaraju Srbe i
Jugoslavene jer im trebaju neprijatelji i jer žele da živimo u
permanentnom izvanrednom stanju, da se spremamo za novi rat. S druge
strane, oni nisu zadovoljni rezultatima prethodnog rata jer sve dok
u Hrvatskoj ima i jedan jedini Srbin ili Jugoslaven, taj, tvrde oni,
predstavlja prijetnju. Totalitaristi gledaju na domovinu kao na dom
– zato i koriste tu riječ tako često – a dom nije naš ako u njemu
imamo makar suvlasnike koji »drže« sedam i pol posto vlasništva.
Etnototalitarizam ne dopušta ratu da ikad završi, to je rat nakon
rata, to je pokušaj da se broj onih drugih smanji ili da ih se
potpuno ukloni, ako može. Uklanjaju se, pritom, njihovi identiteti –
kroz asimilaciju, politiku ignoriranja, kroz de facto zabranu
isticanja njihovih simbola, korištenja pisma koje je za njih
specifično itd. Treba stvoriti neprobojnu granicu između »nas« i
»njih«, pa se provodi politika jezičnog purizma. U sferi
interpretacije prošlosti, kao što je rekao Vladimir Šeks, bitka za
interpretaciju Domovinskog rata je sastavni dio, treća faza, samog
rata. Postoji i etnototalitarizam svakodnevice, koji je suptilniji
oblik ovog procesa. No, rezultat je isti: pretvaranje većine u
cjelinu, a time i istiskivanje svih manjina – najprije iz javne
sfere, prebacivanjem samo u četiri zida, a potom i iz svih sfera.
Hrvatska je, zbog rata, imala priličnog uspjeha u tome. Nijedna
zemlja u Europi nije nakon 1989. tako drastično reducirala broj
pripadnika manjina kao ona. Sa 22 posto pali su na sedam i pol, a
trend smanjivanja se nastavlja. No, to je bio i cilj
etnototalitarizma, a ne njegov usputni i slučajni proizvod.
Nacija važnija od države
Spomenuli ste Šeksa, sama činjenica da postoji borba za
interpretaciju znači da postoji i strah od poraza. Povlačite
paralelu, a to je nešto što je Dobrica Ćosić volio citirati govoreći
o Srbima, o pobjedi u ratu, porazu u miru. Dakle, strahuje se od
poraza u miru i poraza interpretacije, a to bi moglo dovesti do
propasti Hrvatske.
– Oni strahuju od propasti Hrvatske. Naime, znaju – iako ne žele
prihvatiti – da se 1991. raspala i Hrvatska, a ne samo Jugoslavija.
Iako mit danas kaže da su 1991. svi bili jedinstveni, i nudi nam tu
»jedinstvenost« kao putokaz u budućnost, Hrvatska je 1991. bila
raspadnuta zemlja. Strah od raspada država je opravdan, posebno
ovdje gdje su se države raspadale često i uvijek nasilno. Ali, ako
se od Hrvatske ne želi stvoriti novu Jugoslaviju, zašto koriste iste
ili vrlo slične matrice stvaranja mitova koje je koristila
Jugoslavija? Jer, i Jugoslavija – i to i ona iz 1918. i ona iz 1945.
– je gradila »jedinstvo« na mitovima o ratovima, isključujući pritom
alternativne interpretacije i zabranjujući ili obeshrabrujući sve
koji su dovodili u pitanje »državnu istinu«. Pa su se na kraju,
unatoč svemu tome, ipak raspale. Oni koji smanjuju slobodu i
zazivaju represiju kad se radi o identitetskim pitanjima, rade
protiv stabilnosti Hrvatske. Oni, zapravo, nisu domoljubi. Domoljubi
su oni koji žele slobodno društvo i koji rade na tome da živimo u
slobodi.
Koliko su se u posljednjih četvrt stoljeća promijenili hrvatski
nacionalni identitet, a koliko nacionalni identitet Srba u
Hrvatskoj.
– Identiteti su jako fleksibilne kategorije. Mitomani i nacionalisti
smatraju da nisu, nego da postoji dugi kontinuitet jedno te istog.
Tvrde da tisuću godina sanjamo uvijek samo jedan te isti san – san o
državi. Ali, u knjizi pokazujem da su čak i etnički identiteti –
možda upravo najviše oni – podložni dramatičnim promjenama. Recimo,
u Crnoj Gori je u zadnjih 20 godina 20 posto ljudi promijenilo
etničku pripadnost: prije su rekli da su Crnogorci, a sada kažu da
su Srbi. Nekadašnji Muslimani su promijenili ime – u Bošnjaci, ali
ne bez unutarnjih »raskola« na Bošnjake i Muslimane, posebno izvan
same Bosne i Hercegovine. U Hrvatskoj je »nestalo« 380 tisuća
Jugoslavena, koliko ih je bilo na popisu 1981. godine. Srbi i Hrvati
su preživjeli Jugoslaviju, a Jugoslaveni nisu. Ta činjenica da je
moguće promijeniti vlastiti nacionalni identitet stvara nelagodu kod
mitotvoraca i nacionalista. Jer, ako neka druga nacija može tako
nestati, onda možda sutra može i naša. Oni zato pokušavaju
utemeljiti naciju u krvi i tlu, a ne u slobodnoj volji. Iz hrvatstva
se, u totalitarističkom konceptu nacije, ne može izaći niti se u
njega može ući. Naravno, to je nasilje nad slobodom izbora. No, još
su veće promjene kad se radi o sadržaju pojmova kao što su »Srbin«,
»Hrvat« ili »Jugoslaven«. Tu tek postoji velika promjena. U
Jugoslaviji se smatralo da je moguće imati dva identiteta:
nacionalni i opći, jugoslavenski. Hrvatstvo i jugoslavenstvo mogli
su koegzistirati, pa smo imali narativ o »dvije domovine«: užoj i
široj. Mene su tako učili u školi, kao i sve druge đake moje
generacije. Normalno je bilo imati dvije himne: i »Hej Slaveni« i
»Lijepu našu«. Današnji službeni narativ ne dopušta tu mogućnost.
Preferira se monizam, i u vertikalnom i u horizontalnom smislu.
Recimo, popisi stanovništva ne dopuštaju da imate dva nacionalna
identiteta, iako se neki od nas osjećamo pripadnicima dvaju naroda
istodobno. Ja kao Srbin i kao Hrvat, a ne samo kao jedno ili samo
kao drugo. Ali, za državu - državljanstvo može biti višestruko, ali
nacionalnost ne. A to samo pokazuje da je onima koji oblikuju
službeni identitet važnija nacija od države.
Njih nazivate etnonacionalistima. Zašto bi oni, ako govorimo o
hrvatskim etnonacionalistima, odustali od toga. Iz njihove vizure
stvar po pitanju ostvarenja ciljeva funkcionira. Stvorena je
suverena, samostalna država, postala je članicom EU-a i NATO-a, a
broj Srba u njoj je znatno smanjen.
– Neće oni odustati od toga, ali je pitanje hoće li se njihov
narativ uspješno prenijeti na nove generacije. Identiteti nisu
upisani u kamen, oni su promjenjivi, a ključni moment je u prelasku
s jedne generacije u drugu. Oni su svjesni toga. Predajem generaciji
koja je rođena 1995. i ima 23 godine koliko su 1968. imali oni
rođeni 1945. U šezdesetosmaškoj generaciji je bilo ljudi koji su
počeli postavljati ozbiljna, i za generaciju svojih roditelja
neugodna pitanja. Neizbježno je da će do toga doći i kod nas. Zato
se mitotvorci toliko trude da spriječe javno postavljanje takvih
pitanja. Ali, u tome jednostavno ne mogu uspjeti. Nove generacije
imaju pravo na svoj identitet.
Umjereni optimist
Centralno pitanje knjige je pitanje slobode. Jeste li vi što se tiče
Hrvatske, neke nove generacije, ako smo sada u nekadašnjoj 1968., pa
generacije koja bi došla poslije nje, u nekadašnju 1989.-1990., a
što bi bila njena recimo 2040. godina, optimist ili pesimist?
– Hrvatsko društvo je u ovim pitanjima dubinski podijeljeno, a
normalizacija se može dogoditi samo ako slobodno govorimo i
djelujemo. Pogrešno je svu Hrvatsku smatrati mitotvoračkom i
antiliberalnom: postoji i otpor trendu širenja neslobode. To će se
nastaviti. Nitko ne mora pristati živjeti u neslobodi. Mnogi su već
otišli iz zemlje zbog toga što ne žele živjeti u takvom društvu, ali
sloboda se ne može trajno suspendirati. Iako sam u knjizi naveo
stotinjak primjera pokušaja da nam se ograniče misao i govor, ipak
sam umjereni optimist. Možda stoga što vjerujem u snagu razuma i u
to da nitko ne želi živjeti u neslobodi. Iako, kao politolog,
naravno znam da je želja za sigurnošću, pa makar i pod cijenu
reduciranja slobode, također vrlo snažna. Međutim, slobodno je
društvo za svoje građane ujedno i najsigurnije.
***
Oslobađanje od osloboditelja
Spomenuli ste generaciju koja je postavljala pitanja. U Hrvatskoj je
aktualno pitanje »gdje si bio '91.«, a u Njemačkoj je '68. bilo
aktualno pitanje »što si radio u ratu, tata«.
– Nekad izgleda da se države i društva koja su izgubila rat
razvijaju mnogo uspješnije od pobjednika. Njemačka i Japan izgubili
su rat veoma dramatično, a nakon toga su postale mnogo bolja i
slobodnija društva, liberalnija čak nego što je britansko koje je
dobivalo ratove i živjelo na staroj slavi. Pobjede mogu biti Pirove,
a poraze se može koristiti – ako se to želi – za izgradnju boljeg,
prema miru i razvoju usmjerenog društva. Posebno onda kad nema
drugih mogućnosti, jer postoji čvrst vanjski nadzor koji sprečava
slavljenje rata.
Kad se zemlja već nađe u ratu, mislim da je bolje pobijediti.
– Mora se pobijediti da se ne bi izgubilo, da parafraziram Alana
Forda. Ali, pobjeda nosi sa sobom određene rizike. I nakon Prvog i
nakon Drugog svjetskog rata morali smo se oslobađati od
osloboditelja, koji su nas oslobodili, a potom – u velikoj mjeri –
zarobili. |
