|
U suvremenoj hrvatskoj historiografiji djeluje revizionistička
struja koja pokušava rehabilitirati Nezavisnu Državu Hrvatsku, čiji
su pristupi „beznadno parohijalni“, jer njihove interpretacije ni
metodološki ni teorijski ne korespondiraju s relevantnim
istraživanjima u svijetu, piše politologinja Mirjana Kasapović u
novom broju znanstvenog časopisa Politička misao.
Njihov revizionistički narativ čine tri glavne postavke od kojih je
prva da je NDH bila normalna onodobna protupobunjenička država koja
nije koristila državni teror kako bi uništila vjerske i etničke
zajednice određene kao prirodne ili organske neprijatelje te
tvorevine, nego je primjenjivala ograničena legitimna sredstva borbe
da bi se zaštitila od političkih pobunjenika.
Druga revizionistička postavka kaže da u NDH nisu izvršeni masovni
zločini, a kamoli genocid, ni nad Srbima, ni nad Židovima, ni nad
Romima, nego da su, štoviše, glavne žrtve bili Hrvati.
Konačno, revizionisti smatraju da je logor Jasenovac bio samo radni
i sabirni logor u koji je NDH privodila političke protivnike kako bi
se zaštitila od njihova razornog djelovanja, a ne koncentracijski
logor u kojim ih je masovno ubijala. Oni tvrde da je pravi
smrtonosni logor u Jasenovcu osnovala jugoslavenska komunistička
vlast poslije svršetka Drugoga svjetskog rata, kaže su u tekstu
Mirjane Kasapović „Genocid u NDH: Umanjivanje, banaliziranje i
poricanje zločina“.
Osnovna revizionistička djela
U revizionističku literaturu o genocidu u NDH Kasapović kao
reprezentativne djela navodi „Jasenovački logori – istraživanja“
(2015) Vladimira Horvata, Igora Vukića, Stipe Pilića i Blanke
Matković; „Ogoljela laž logora Jasenovac“ (2008) Vladimira Mrkocija
i Vladimira Horvata; „Titov Jasenovac“ (2014) Mladena Ivezića i
„Kako je nastao mit o 20.101 ubijenom djetetu u jasenovačkom logoru
“ (2016) Tomislava Vukovića.
Oni se nastavljaju na stariju revizionističku struju Ljubice Štefan,
Josipa Pečarića, Josipa Jurčevića, Jure Krište i Petra Vučića,
dodaje Mirjana Kasapović i napominje da spomenuta literatura nije
jednaka ni prema vrsti argumentacije ni prema opsegu i stupnju
historijskog revizionizma, ali im je zajednički cilj
reinterpretacija povijesti kojom bi se NDH potpuno ili djelomice
rehabilitirala.
Ambiciju da se utječe na promjenu dominantnoga znanstvenoga i
službenoga političkog narativa o NDH u Republici Hrvatskoj
najotvorenije je izrazila Blanka Matković, predsjednica Hrvatske
družbe povjesničara “Dr. Rudolf Horvat”, najavljujući “znanstvenu
revoluciju Oluja 2”, koja će te narative razbiti, dodaje hrvatska
politologinja.
Ona ističe da autori revizionističkih djela većinom nisu društveni
marginalci, nego su bili uposlenici ili suradnici nekih od
središnjih obrazovnih, znanstvenih i društvenih institucija
posredstvom kojih su mogli ostvarivati nezanemariv utjecaj na
politiku i društvo. Među njima ima bivših ministara, saborskih
zastupnika, sudaca visokih sudova, veleposlanika i ostalih
diplomata, uposlenika ministarstava i drugih državnih institucija,
visokih crkvenih dostojanstvenika, književnika, novinara i drugih
poznatih ličnosti javnog života.
I dok se za etablirane društvene institucije ne može tvrditi da su
potpuno ili većinom revizionistički usmjerene, građanske
organizacije i udruge poput Društva za istraživanje trostrukog
logora Jasenovac, Hrvatskoga žrtvoslovnog društva, Hrvatske družbe
povjesničara “Dr. Rudolf Horvat”, Hrvatske zajednice domovine i
dijaspore, Hrvatskoga kulturnog vijeća, Hrvatske kulturne zaklade i
drugih, potpuno su ili većinom revizionističke i pripadaju krajnjemu
desnom segmentu civilnog društva i politike, kaže Kasapović.
Genocid, totalni rat i NDH
Ona podsjeća na određenja genocida prema kojima je to
najkriminalniji način uklanjanja rasnih, etničkih, nacionalnih,
vjerskih i ostalih razlika i podjela u društvu. Usmjeren je na
fizičko uništenje neke rasne, nacionalne, etničke ili vjerske
skupine, njezino biološko iskorjenjivanje pokoljima, masovnim
ubojstvima, deportacijama i drugim sredstvima fizičkoga i psihičkog
nasilja, kao i stvaranjem uvjeta života u kojima se ona ne može ni
biološki ni socijalno reproducirati.
Genocidu najviše pogoduju rat i duboke političke i društvene krize u
kojima se ukidaju normalna pravila odnosa među ljudima, ističe
Kasapović i dodaje da je istraživanje genocida u političkoj znanosti
dugo bilo zapostavljeno, da bi se intenziviralo pod utjecajem
masovnih zločina u Ruandi i BiH.
“Prva moderna genocidna kampanja, turski pokolj Armenaca, dogodila
se u sklopu Prvoga svjetskog rata.” Genocid je “dio krajolika
totalnog rata, koji stvara vojne, političke, kulturne i psihološke
okvire u kojima je genocid moguć, ističe Kasapović.
Stoga prihvaćanje nasilja u NDH nije bilo samo nužda proizašla iz
stvarnog stanja u ratom i pobunom zahvaćenoj zemlji, nego strateški
izbor ustaškog vodstva koji je oblikovan prije uspostave ustaške
države. Masovni zločini bili su predprogramirani u ustaškom pokretu,
a nisu “izmišljeni” tek nakon što se ustaška država suočila s
otporom i pobunom, upozorava ona.
Genocid u NDH dogodio se u sklopu Drugoga svjetskog rata u
zatvorenome, izoliranom i nasiljem opterećenom društvu koje je u
prethodnih dvadesetak godina preživjelo Prvi svjetski rat i nasilan
raspad Austrougarske Monarhije, atentat na hrvatske zastupnike u
Narodnoj skupštini 1928., uspostavu diktature 1929., ubojstvo kralja
Aleksandra 1934., državni udar 27. ožujka 1941. te nasilan raspad
Kraljevine Jugoslavije 1941., pojašnjava Kaspaović.
„Teorijski i metodološki neuki“ radovi
Analizirajući revizionističku, ali i širu “domoljubnu” struju u
hrvatskoj historiografiji, Mirjana Kasapović nalazi da je „njezina
velika boljka“ „beznadna parohijalnost“, pa interpretacije njezinih
autora ni metodološki ni teorijski ne korespondiraju s relevantnim
istraživanjima u svijetu. „Odakle su onda ti autori mogli nešto
doznati o teorijama genocida i o metodološkim pristupima njegovu
istraživanju?“, pita se politologinja Kasapović i navodi podatke
prema kojima je važna literatura zaobiđena u njihovim radovima.
U Jurčevićevu popisu literature nema nijednoga jedinog djela o
genocidu na nekom stranom jeziku. Bibliografija Vučićeve knjige nema
nijedne bibliografske jedinice na stranim jezicima osim srpskoga. U
skupnom popisu literature zbornika „Jasenovački logori“ navedene su
182 bibliografske jedinice, među njima samo tri na stranim jezicima,
pri čemu je jednu napisao hrvatski autor, a drugu autor hrvatskog
podrijetla, objašnjava.
Da revizionistička struja u hrvatskoj historiografiji nije toliko
parohijalna i da poznaje znanstvenu produkciju u svijetu, morala bi
se odrediti prema činjenici da se u najvažnijima znanstvenim djelima
o genocidu općenito, zločini nad Srbima, Židovima i Romima u NDH
jednoznačno svrstavaju u genocid.
U nekim od najistaknutijih međunarodnih studija o genocidu, za NDH
kažu da je spadala u kategoriju od petnaest najsmrtonosnijih režima
u 20. stoljeću, da je, “unatoč komparativno malobrojnome židovskom
stanovništvu Hrvatska jedinstvena u povijesti holokausta”, zatim da
je zajedno s Litvom i Ukrajinom posebno aktivna izvršiteljica
holokausta u Istočnoj Europi, te da je pokolj Židova u NDH 1941. bio
“genocid prije holokausta”, piše Kasapović.
Negiranje genocida svratilo pozornost na Hrvatsku
Osvrćući se na shvaćanje pojma političkog mita u navedenoj
revizionističkoj literaturi, Mirjana Kasapović kaže da autori pod
njim „podrazumijevaju običnu izmišljotinu i prijesnu laž“, a ne
„kompleksan ideološki konstrukt koji svrhovito funkcionira unutar
određenih društvenih skupina ili zajednica“.
Što se tiče jasenovačkog mita, isprva se moglo pomisliti da se on
odnosi na silno preuveličan broj žrtava ustaškog režima u tom
logoru, što su ga s jasnima političkim intencijama desetljećima
proizvodili historiografi i pseudohistoriografi komunističke
Jugoslavije. Međutim, Kasapović ističe da su te radove već osporili
znanstvenici Bogoljub Kočović, Vladimir Žerjavić, Ljubo Boban i Anto
Knežević za vrijeme Jugoslavije, ali da se revizionisti ne
zadovoljavaju ni njihovim računicama te smatraju da i one
preuveličavaju broj žrtava.
Umanjivanje značaja logora, međutim, ne umanjuje holokaust, jer
novija istraživanja pokazuju da je veliki broj ljudi izgubio živote
u egzekucijama izvan logora, a holokaust čine još masovne
egzekucije, etnička čišćenja, deportacije, prisilni transferi
stanovništva, progoni, demonstracijsko nasilje, itd.
Mirjana Kasapović zaključuje da je projekt dekonstrukcije
“jasenovačkog mita” morao završiti u “mitu o samorehabilitaciji”,
kojemu je temeljni cilj poricanje zločina koji su u prošlosti
počinjeni nad drugima.
Takve mitove najčešće proizvode političke elite kako bi ispunile
određene političke funkcije i kako bi mogle graditi i pronositi
narativ o slavnoj i čistoj povijesti nacije i države te sustavno
poticati strah od ugrožavanja njihova opstanka izvana, napose od
onih kojima je naneseno zlo u prošlosti, dodaje.
Međutim, napori da se umanje i negiraju zločini u NDH proizveli su
suprotne učinke, smatra Kasapović. Oni su skrenuli pozornost
svjetske znanstvene zajednice na genocid u NDH koji je dotad
izazivao “razmjerno ograničenu pozornost zapadne historiografije”.
Ti su napori skrenuli pozornost svjetske javnosti na revizionizam u
hrvatskoj historiografiji, ali i u suvremenoj hrvatskoj politici,
zaključuje hrvatska politologinja. |
