|
Lutanja hrvatskog društva u odnosu na NDH i njoj pripadajuće
ustaštvo, kao i slična politička relativizacija istorije u Srbiji,
jedna je od tema razgovora sa hrvatskim istoričarom i profesorom
Hrvojem Klasićem.
Iritiran usputnim i minimizirajućim odnosom prema Holokaustu, Klasić
je u jednom svom tekstu predložio da se ukine Dan sećanja na
Holokaust i umesto njega uvede Godina sećanja, kako bi se shvatile
razmere i posledice zločina.
- Bila je to više ironična opaska koja je utemeljena na činjenici da
već godinama imamo dokumente, imamo Ustav, zakone koji bi trebalo
jasno da stave do znanja da bi veličanje ustaškog pokreta, negiranje
Holokausta i genocida, omalovažavanje onoga što se događalo u
Jasenovcu, trebalo da bude kažnjivo i zakonom, a ne samo predmet
društvene osude. Međutim, to se ne događa u velikom delu javnosti i
kod velikog broja političara. Tako se iza nekih floskula kao što je
ona da je "Za dom spremni" stari hrvatski pozdrav ili priča kako je
preuveličan broj ubijenih u Jasenovcu skriva opasan revizionizam. Na
to upozoravam godinama i upozorio sam u toj kolumni gde sam
predložio Godinu sećanja, a da sam bio u pravu pokazalo se samo
nekoliko dana kasnije u govoru predsednika Sabora Gordana
Jandrokovića, koji u govoru posvećenom Holokaustu nijednom nije
spomenuo NDH-a, ustaški pokret niti Jasenovac. Spomenuo je Aušvic i
hrvatske pravednike među narodima koji su spasavali Jevreje, ali
ostaje nejasno od koga su ih spasavali. I ono što je najgore,
spominju se Aušvic, Vukovar, Srebrenica, ali se ne spominje
Jasenovac. Ili kad se pominje proboj logoraša iz Jasenovca, nekako
se tu uvek pomene i Blajburg. A ljudi koji su stradali u Jasenovcu
nemaju nikakve veze sa Blajburgom. Međutim, kad ti isti političari
dođu u Blajburg, ne pada im na pamet da tamo spomenu Jasenovac iako
bi to već imalo smisla jer je većina onih koji su stradali u
Blajburgu podržavala ustaški sistem, a neki su bili i direktno
odgovorni za ubistva ljudi u tom logoru. I to je otprilike situacija
koju imamo u Hrvatskoj - tipičan revizionizam i relativizacija
najmračnijeg perioda u istoriji Hrvatske.
Šta je uzrok sve češćeg revizionizma, relativizacije pa i
idelazacije kvislinškog ustaškog režima i Nezavisne države Hrvatske,
otkud ustaštvo među mladima, je li to pomodarstvo, kontrašenje ili
ima neki dublji smisao?
- Radi se o sličnoj situaciji kao što je slučaj sa četništvom u
Srbiji. Krenuo bih od tog obračuna sa partizanskim pokretom i
Jugoslavijom. Oni koji veličaju Dražu Mihailovića i Antu Pavelića se
ne obračunavaju sa partizanima zbog zločina koje su počinili, nego
zbog toga što oni u četničkoj vizuri nisu bili dovoljno Srbi, a u
ustaškoj dovoljno Hrvati. I devedesetih godina, kada je nacionalizam
eruptirao i postao dominantna ideologija na ovim prostorima, postalo
je puno važnije biti Srbin i Hrvat nego biti čovek. U takvim
situacijama danas u Srbiji imate napise u kojima se brane Nedić,
Ljotić ili Mihailović, dok se u Hrvatskoj glorifikuje ili brani
ustaški pokret. U Hrvatskoj to ide od devedesetih godina, kada je
ustaški pokret kod određenog dela stanovništva prikazivan i
propagiran kao oslobodilački, patriotski koji se borio protiv
Jugoslavije i komunizma i kojem su na putu kao glavna smetnja bili
Srbi. I onda kad ste tu situaciju prebacili u 1991. godinu, gde
Hrvatska izlazi iz Jugoslavije i iz komunizma i gde su opet ključni
problem Srbi, dobijate zanimljivu paradigmu gde uz pomoć
relativizacije i negacije svašta radite. Negirate zločine, genocid i
Holokaust i držite se samo trenutka osnivanja hrvatske države i
trenutka zločina koji su počinjeni u maju 1945. nad poraženim
kvislinškim snagama. Kao što se u Srbiji u Milanu Nediću i
ljotićevcima vidi spasavanje srpskog nacionalnog bića i borba za
ispravljanje onoga što u Jugoslaviji nije valjalo i slično, a
prenebregavaju se njihovi zločini.
I ovde se vode polemike, malo oko Nedića, sad je bila neka glupost
oko Ljotića, Draža Mihailović je rehabilitovan. Znaju li Srbi i
Hrvati koji je korpus njihovog naroda bio na pravoj strani istorije?
- Ta se distinkcija izgubila. Nema spora da su partizani i tokom
rata, a posebno u posleratnom osvetničkom valu počinili stravične
zločine kao što su ih počinili i američki, britanski ili sovjetski
vojnici. Doduše u manjoj meri, ako izuzmemo bacanje atomske bombe na
japanske gradove. Ali tamo nema spora ko je tokom rata bio na pravoj
strani. Devedesetih godina u Hrvatskoj i Srbiji, upravo zbog toga
što su partizani premalo bili Hrvati ili Srbi, od njih se odustaje i
mobiliše se javnost sa onima koji su eksponenti nacionalne
ideologije, a to su ustaše i četnici. I vi dobijate tu
glorifikaciju. Doduše, u Hrvatskoj niko neće reći za ustaše da su
bili antifašisti, ali će reći da su bili borci za Hrvatsku, dok se u
Srbiji stvara lažna dilema u vezi antifašizma pokreta Draže
Mihailovića koja je za četiri godine ratovanja trajala tek nekoliko
meseci, što za Milana Nedića ne možemo reći ni u jednom trenutku,
kamoli za Ljotića. Dakle, trideset godina se u javnosti,
udžbenicima, u javnom prostoru od strane političara tendenciozno
izvlače neki događaji, a zaklanja slika u celini, što stvara
konfuziju u glavama mladih ljudi.
U čemu je problem da se hrvatska država i establišment jasno odrede
prema ustaštvu i da ne mora predsednica da se dovija i pravda kako
je "Za dom spremni" stari hrvatski pozdrav i slično?
- Nije sve jednostrano. Za razliku od Srbije, gde je rehabilitovan
četnički pokret, u Hrvatskoj zvanično i u dokumentima nije
rehabilitovano ustaštvo i vi poslednjih dvadeset godina nećete naći
izjavu nijednog relevantnog političara koji će reći nešto pozitivno
o ustaškom pokretu i NDH-a. Službeno, u udžbenicima ili izjavama
nemate odbranu ustaškog režima, ali imate ove pojave koje bude
sumnju da li iza onoga što se javno govori stoji iskreni stav. Meni
je drago da hrvatski političari osuđuju NDH, ali bih još više voleo
da oni iskreno i misle kad te osude izgovaraju.
Može li se barem doći do pune i zajedničke istine o Jasenovcu, o
čemu se tu radi?
- Mislim da je istina poznata odavno svim istraživačima i svim
ljudima koji veruju nauci i istraživanjima. Ako odete u Jad Vašem u
Jerusalimu ili u Memorijalni centar Jasenovac ili Muzej genocida u
Beogradu doći ćete do gotovo identičnih saznanja. Najveći problem je
broj stradalih, ali broj je, ako se tako može reći, najmanji
problem. Najvažnije je da svi relevantni naučnicu u svetu, Srbiji i
Hrvatskoj Jasenovac smatraju zlom, koncentracionim logorom gde su
ljudi dovođeni na temelju rasnih zakona i surovo ubijani samo zato
što su bili druge nacije, vere ili rase.
Ratni sukob u bivšoj Jugoslaviji u Hrvatskoj apoteoziran je kao
domovinski rat i kao takav je neupitan. Ima li ikoga ko misli da je
90-ih vođen građanski rat?
- Da ne brkamo dva pojma. Ako govorimo pravnom terminologijom mi
možemo govoriti o građanskom ratu u Jugoslaviji, pre svega što je
Hrvatska sve do 8. oktobra 1991. godine bila sastavni deo
Jugoslavije. I ne samo to, nego je predsednik Jugoslavije bio Hrvat
Stipe Mesić. Naravno da se radi i o građanskom ratu u samoj
Hrvatskoj kada su u leto 1990. godine Srbi digli pobunu sa balvanima
po cestama jer su oni bili građani Hrvatske. Međutim, nakon tog
datuma, kad je Hrvatska proglasila samostalnost, radilo se o
agresiji. Hrvatska je napadnuta, tenkovi i rezervisti dolaze iz
Srbije i oni su u agresiji prema Hrvatskoj. Dakle, hrvatski građani
nisu ulazili u tenkove i odlazili prema Čačku ili Kragujevcu, ali
građani Srbije jesu odlazili prema Kninu i prema Vukovaru.
Ima li šanse da Srbi i Hrvati, bar tehnički, isprave međusobne
nesporazume ili su osuđeni na večitu netrpeljivost, mržnju i
očekivanje nekog novog potencijalnog konflikta?
- Ne bih ja to tako gledao. Da li u Francuskoj postoje ljudi koji ne
vole Nemce i obrnuto? Svakako postoje. Da li su nakon Drugog
svetskog rata zbog Nirnberškog suda i drugih sudova jedni drugima
rekli "hajde sad da sve zaboravimo i idemo dalje, sve nam je jasno
iz prošlosti". Naravno da nisu. Tako je i ovde. Činjenica da
netrpeljivost postoji među političkim elitama i kad slušate hrvatske
političare ili Vulina i Dačića, to za mene nije netrpeljivost, jer
sve drugo ukazuje na potpuno suprotnu stvar. Intelektualci, filmski
radnici, sportisti, obični ljudi više nego ikad dolaze u Hrvatsku
ili u Srbiju, odlično sarađuju, razumeju se i mislim da na toj
razini nema netrpeljivosti. Nažalost, političke elite, koje su
nesposobne da vode svoja društva u budućnost, idu na sigurno, a to
je mobilizacija javnosti na temelju nacionalizma i to je problem.
Kad dobijemo političke elite koje će imati viziju budućnosti i kad
prestanu svaki problem da gledaju kroz prizmu prošlosti, tada će se
prošlošću baviti samo stručnjaci. I kada narodi ovde budu dobro
zarađivali i pristojno živeli, sve manje će se baviti stvarima iz
prošlosti, što ne znači da će sve stvari biti rešene i da ćemo oko
svega imati konsenzus. Međutim, kao što rekoh, niti Japanci i
Amerikanci, niti Francuzi i Nemci, Nemci i Poljaci... imaju
konsenzus oko svih stvari, pa ipak sarađuju i nema netrpeljivosti
koje bi ih vukle u neki novi rat.
Da li bi možda ova priča bila bespredmetna da nije nestala
Jugoslavija?
- Raspad Jugoslavije bio je neminovan i nisu nas rasturili nikakvi
zapadni centri moći i tajne snage. Ovde puno toga nije valjalo i ona
je čak i dugo opstala s obzirom na sve tenzije i netrpeljivosti koje
su u njoj tinjale na svim nivoima. Do tog raspada je moralo doći,
jedino možda nije morao biti tako krvav. Možda smo mogli to rešiti
kao Česi i Slovaci ili kao Rusi i Ukrajinci ali to se dogodilo i tu
se više ništa ne može osim da se potrudimo, pa da i na tome nešto
naučimo. Osim toga, zemlje bivše Jugoslavije, sve i da hoće, više
nemaju novca da vode bilo kakve ratove.
Srbi dolaze da rade u Hrvatskoj
Evropa "usisava" stanovništvo i Hrvatske i Srbije, s tim što su kod
vas ustave davno podignute i države nam se prazne. Hoće li Hrvatskoj
zafaliti Srba?
- Odavno je trebalo uložiti mnogo više truda da se Srbi koji su
izbegli i koji su proterani iz Hrvatske vrate na svoja ognjišta, ali
mislim da je danas teško očekivati od tih ljudi da se vrate, a ni
hrvatske vlasti nisu učinile dovoljno da se to desi. To ne znači da
nema Srba koji dolaze u Hrvatsku da rade. Nedavno sam bio na Palama
i odatle me je za Sarajevo vozio taksista Srbin koga sam pitao kakvi
su mu planovi. Rekao mi je da je probao da radi po mnogim evropskim
zemljama, ali da mu je najbolje bilo u Hrvatskoj i da će opet da ide
tamo.
Dakle, Srbi će sigurno dolaziti u Hrvatsku kao što će Hrvati
odlaziti za Nemačku, gde će i Srbi odlaziti. Ne mogu ni zamisliti
taj egzodus iz Srbije onog trenutka kada Srbija uđe u Evropsku
uniju. |
