Svjedočanstvo: Moj susret s Karadžićem
Gledajući zlo u oči
David L. Philips
Preneto iz Dani br. 655/656, 1. januar 2010
Svijet je dužan Bosni, baš kao što je Karadžić
dužan pravdi Radovan Karadžić je prijetio da će me ubiti. "Jedne noći
probudit će te hladan čelik na vratu", upozorio me je. "Prerezat će ti
vrat i pobiti i tvoju djecu."
Bilo je to 18. augusta 1992. Nalazili smo se u
Victoria Conference centru u Londonu, gdje su se svjetske vođe sastale
kako bi se izjasnile o teškom stanju u Bosni i Hercegovini. Ja sam
prisustvovao u svojstvu člana delegacije Bosne i Hercegovine. Moja
volonterska pomoć bila je u skladu s mojim poslom u Sjedinjenim
Državama, gdje sam svojevremeno obavljao dužnost predsjednika Kongresne
fondacije za ljudska prava.
Moj angažman je započeo kada me je ministar vanjskih
poslova Haris Silajdžić nazvao u moj ured u Georgetownu u februaru 1992.
Silajdžić je zvao s telefonske govornice Mayflower hotela. Bio je u
posjeti Washingtonu kako bi upozorio na predstojeće napade od Beograda
podsticanih Srba na Bosnu. Prema Silajdžiću: "Miloševićev je projekt bio
da stvori Veliku Srbiju na ruševinama bivše Jugoslavije." Profetski je
upozorio da će Miloševićev "virus etničkog nacionalizma razoriti
bosansku tradiciju multietničke tolerancije i međureligijskog
razumijevanja".
Silajdžić je bio u pravu. U proljeće su Miloševićevi
izvršioci Radovan Karadžić i Ratko Mladić započeli s najstrašnijim
nasiljem u Evropi od završetka Drugog svjetskog rata. Do sastanka
Komisije za ljudska prava Ujedinjenih nacija 1992. deseci hiljada ljudi
već su bili ubijeni, a stotine hiljada protjerani iz svojih kuća.
Karadžić je izmislio termin "etničko čišćenje", kao brend svoje
brutalnosti. Međunarodna zajednica je izrazila zabrinutost i imenovala
specijalnog izvještača da istraži stvari, te se složila da treba
zakazati novi sastanak. Londonskom konferencijom (17. i 18. augusta)
kopredsjedavali su generalni sekretar UN-a Boutros Ghali i premijer
Velike Britanije John Major u ime Evropske unije. Više od pedeset ljudi
se sastalo kako bi "preduzelo akciju" protiv pokolja civila u Bosni.
Prvi dan Londonske konferencije, 17. august, bio je
ispunjen govorima i bilateralnim konsultacijama u prostorijama koje su
okruživale glavnu dvoranu. Predsjednik Alija Izetbegović, Silajdžić,
Muhamed Sacirbey i ja susreli smo se sa Johnom Mayorom i trenutnim
američkim državnim sekretarom Lawrenceom Eagleburgerom. Eagleburger je
započeo sastanak govoreći o "specijalnom odnosu" između SAD-a i
Ujedinjenog Kraljevstva. Izložio je plan nametanja sankcija Srbiji, kraj
uništavanja Sarajeva zapljenjivanjem artiljerije, te omogućavanjem brze
pomoći civilima raseljenima zbog konflikta. SAD su trebale izvršiti
snažan pritisak u Vijeću sigurnosti UN-a, dok će se Evropska unija
fokusirati na humanitarnu pomoć i rekonstrukciju. Vojna intervencija
nije bila predviđena.
Silajdžić je žestoko protestirao. "To su samo riječi",
rekao je plačno. "Mi nemamo nikakvih garancija. Moj narod masakriraju
svakoga dana." John Major je, glumeći iskrenost, suho rekao: "Imate moju
časnu riječ. Ukoliko granatiranje Sarajeva ne prestane u roku trideset
dana, Kraljevsko zrakoplovstvo će intervenirati."
Sišao sam u cafe-bar Victoria Conference centra.
Trajala je pauza i kafić je bio pun ljudi. Zastao sam da porazgovaram s
Ibrahimom Rugovom, predsjednikom Kosova, koji je, kao i delegacija
bosanskih Srba prisustvovao konferenciji. Kao predstavnik države
nečlanice, bio je također isključen iz službenih protokola. Prišao sam
šanku našavši se rame uz rame s Karadžićem, najtraženijim evropskim
zločincem. Ne znam šta me je spopalo, ali sam se okrenuo i upitao ga:
"Jeste li vi dr. Radovan Karadžić?" "Jesam", odgovorio je. Predstavio
sam se i rekao: "Prema mojim saznanjima, vi ste odgovorni za predvođenje
najstrašnijeg genocida u Evropi od vremena nacista." Karadžić nije mogao
vjerovati svojim ušima. Niko se nije usuđivao s njim govoriti na takav
način. "Šta vam daje za pravo.", bjesnio je. Tada je zaprijetio da će me
ubiti zajedno s mojoj porodicom.
Bio sam prestravljen. Znao sam da se Karadžić i
njegove pristalice služe zastrašivanjem kako bi zaplašili protivnike. Da
sam otkrio svoju zastrašenost, postao bih istinski ranjiv. Sabrao sam
se, osmjehnuo i, gledajući Karadžića direktno u oči, rekao: "Znate
Radovane, ne možete uraditi ništa kako biste mi naudili, a ako biste
pokušali, naškodili biste samo sebi." Moj je odgovor učinio da se
Karadžić još više razbjesni i podivlja. Počeo mi je psovati na srpskom.
Debeli smrdljivi tjelohranitelj, koji je bazdio na alkohol i znoj,
odgurnuo me je prema zidu. Samo sam odšetao. Stotinu ljudi vidjelo je
susret koji sam potom prijavio Scotland Yardu.
Nekoliko trenutaka kasnije, Silajdžić me pozvao na
sastanak s Boutrosom Ghalijem i Cyrusom Vanceom. Razmatrali su
posvećenost međunarodne zajednice Bosni. Boutros Ghali se nagnuo
naprijed, pogledao Izetbegovića direktno u oči, i rekao: "Gospodine
predsjedniče, ovo je vaša najbolja i posljednja šansa za mir. Šta je
vaša odluka?" "Nema nikakvog roka - nema garancija", zamuckivao je
Izetbegović. Njegova kćer je plakala u ćošku sobe. Bila je u pitanju
sama budućnost Bosne.
Zamolio sam diplomate da odu protestirajući da je
bosanskoj delegaciji potrebno vrijeme kako bi diskutirali o njihovoj
ponudi. Deset minuta kasnije, Boutros Ghali se vratio. Stavio sam svoju
nogu na vrata i spriječio njegov ulazak. "Trebamo još vremena", opomenuo
sam ih.
Silajdžić se protivio dogovoru. Nije vjerovao da će
cinični evropski lideri sprovesti dogovor. Ja sam ga uvjeravao da se
odbijanjem ponude rizikuje da svijet jednostavno okrene glavu i prepusti
Bosnu Karadžiću i njegovim ubicama. Kada su se Boutros Ghali i Vance
napokon vratili, niko nije znao šta će Izetbegović učiniti. "Kakva je
vaša odluka, gospodine predsjedniče?" Minut šutnje činio se kao
vječnost. Napokon je Izetbegović prošaptao: "Prihvatam."
Dogovor je postao poznat kao Vance-Owenov plan. Kada
je objavljen, vidio sam Miloševićevo oduševljenje. Otišao je do
cafe-bara da vijest saopći Karadžiću i potapše ga po leđima. Srbi su
spriječili oštru reakciju međunarodne zajednice. Skrivajući se iza
Vance-Owenovog plana, međunarodna zajednica je drhtala dok su Karadžić i
Mladić nastavili sa sprovođenjem svoga terora naredne tri godine. Bez
pouzdanog vodstva Izetbegovića i Silajdžića, Bosna bi jednostavno
nestala. Susret s Karadžićem uvećao je moje saosjećanje s bosanskim
žrtvama. Na Londonskoj konferenciji sam shvatio šta znači živjeti u
strahu i gledati zlo u oči.
Svijet je dužan Bosni, baš kao što je Karadžić dužan
pravdi. Ukoliko bosanski lideri prihvate skorašnju inicijativu da
raskrste sa zvaničnim etničkim podjelama i ojačaju ljudska prava, država
zaslužuje ubrzano članstvo u Evropskoj uniji. Lako je kriviti lokalne
političare za dugotrajnost bosanskih problema kada je, ustvari, Zapad
doživio neuspjeh u utvrđivanju odgovornosti ratnih zločinaca i njihovih
zaštitnika praveći lažna obećanja kao nagradu za pomirenje.
(Autor je bio savjetnik bh. delegacije tokom
pregovora 1992. - 1994. Trenutno je direktor Programa za prevenciju
konflikata i izgradnju mira pri Američkom univerzitetu.) |
