|
Odgovori na ova pitanja nisu isti u svim
dijelovima Evrope, niti za sve dijelove Evrope. Gledajući stvari iz
uobičajene evrocentričke perspektive, 1989. nam ponekad izgleda kao
godina/događaj/proces od presudne važnosti za cijeli svijet. Ali,
nije se cijeli svijet promijenio te godine, a naročito ne na isti
način. Kina je, primjerice, krenula drugim smjerom u odnosu na ono
što se događalo u Evropi. S malo ironije, kineski primjer
odbacivanja 1989., a potom rasta i stabilnosti u uvjetima koji su
bili značajno drukčiji od onih u istočnoj Evropi i post-sovjetskom
prostoru, dopušta nam da možda kažemo da je i dalje prerano za
zaključivanje o tome tko je, zapravo, pobijedio u Hladnom ratu.
Također, obnova moći Rusije pod Vladimirom Putinom
i njen retoričko-simbolički povratak nekim tradicijama nastalim u
sovjetsko doba, potiče nas da se pitamo: je li Hladni rat doista
gotov? Ili je bio samo privremeno suspendiran u razdoblju od 1989.
do 1999. (tj. do intervencije NATO-a protiv tadašnje SR Jugoslavije,
oko Kosova)? Ukrajinska kriza vraća nas tom pitanju, pa stoga imamo
i dilemu o „novom Hladnom ratu“. Isto je i s tvrdnjom da je 1989.
nastao unipolarni svijet – poredak u kojem postoji samo jedna
globalna sila: Sjedinjene Američke Države. Ali, ta je sila, koliko
god bila doista moćna, već 2001. doživjela napad na svom vlastitom
teritoriju. Raspad SSSR-a (druge globalne supersile između 1945. i
1989.) pokazuje da nijedna sila – pa ni globalna supersila – nije
dovoljno velika da bi bila trajno sigurna. Tako je isto i napad na
„blizance“ i nekoliko drugih važnih meta tog 11. rujna 2001. označio
kraj iluzije o tome da smo ušli u potpuno novu, unipolarnu,
situaciju – situaciju globalne i apsolutne hegemonijske prevlasti
SAD-a i onoga što on simbolizira nad svim alternativama. Ipak je to
bio, kao što je rekao Charles Krauthammer u svom članku u „Foreign
Affairs“ iz 1990. – trenutak unipolarnosti („unipolar moment“). S
naglaskom na – trenutak.
Natjecanje Europske unije i Ruske Federacije
Taj trenutak je danas definitivno iza nas. Na rubu
Evrope, na evropskoj periferiji, već danas imamo natjecanje u moći i
za utjecaj između Evropske unije (unipolarnog gospodara evropskog
jezgra, koje se u ovih 25 godina proširilo na istok Evrope, do samih
granica Rusije) i Ruske Federacije. U tom prostoru više nije moguće
djelovati unilateralno. Na Balkanu (koji se smanjio iako nije nestao
kao politički pojam), sve je snažnije izražena kompetitivnost
Evropske Unije (u čijem članstvu nije više samo jedna zemlja
Balkana, Grčka, kao što je bilo do 2007., nego tri, a ako se uzme u
obzir i Hrvatska, te Cipar – onda čak pet), Turske, Rusije i SAD-a.
U cijelom prostoru Srednje i Istočne Evrope odnedavno se pojavljuje
i Kina, koja tom prostoru pristupa kao jedinstvenoj cjelini, ne
vodeći računa o granici između Evropske unije i zemalja koje su
izvan EU-a. Dakle, dok jezgra Evrope ostaje unilateralna, periferija
Evrope je danas pod snažnim utjecajem multipolarnosti.
Nova multipolarnost na rubovima Evrope ima
utjecaja i na rubne zemlje-članice EU-a. Kao što pokazuju odstupanja
od jednoobraznog standarda liberalne demokracije u Mađarskoj, dileme
koje u pogledu vođenja svoje energetske politike ima Bugarska, ili
nepopularnost EU-a u Grčkoj – da navedemo samo tri primjera – jedan
broj zemalja-članica danas također osjeća utjecaj „magneta“
izvanjskih utjecaja iz susjedstva EU-a. Tek će se u budućnosti
vidjeti hoće li ti utjecaji biti dovoljno snažni da bi uznemirili
odnose unutar EU, te eventualno oslabili njenu kohezivnost, a time i
unipolarni status kojeg je ostvarila na najvećem dijelu evropskog
kontinenta. To ovisi jednim dijelom o namjerama, strategijama i
kapacitetima djelovanja alternativnih sila u Evropi i na Evropu, kao
i o daljnjem razvoju ekonomsko-političke krize u koju je EU upala
prije sedam godina, i s kojom se teško nosi. Optimističku sliku o
pobjedi liberalne demokracije i „slobodnog tržišta“ nad svim
alternativama – koja je projicirana iz liberalnog diskursa upravo
1989., danas ugrožava činjenica da je Evropa u krizi, dok su
neliberalne demokracije u ekonomskom, vojnom i političkom usponu.
Svijet nikad ne staje, pa je tako iz ove perspektive slika 1989.
drukčija nego što je bila, primjerice, 1999., ili čak i 2009.
Pogledi na 1989, međutim, ovise ne samo o
temporalnom nego i o geografskom kontekstu iz koje promatramo
događaje kao i simbole vezane uz tu godinu. Naša je perspektiva i
dalje prilično evrocentrička, a unutar same Evrope –
zapadno-centrička. No, 1989. se nije svima dogodila na isti način.
Štoviše nekima se – primjerice nama u tadašnjoj Jugoslaviji – nije
uopće dogodila. Značajnije su nam bile, a i danas su, neke druge
godine (npr. 1990. ili 1991.), od same 1989 – i to i simbolički i u
stvarnosti.
Oslobađanje od sovjetske paske
Za najveće i najznačajnije zemlje Istočne i
Srednje Evrope – Poljsku, tadašnju Čehoslovačku i Mađarsku – 1989.
je bila godina oslobođenja od sovjetskog patronata. Nakon dugog
razdoblja politike „ograničenog suvereniteta“ (koja je, doduše, ne
sasvim opravdano povezivana isključivo sa sovjetskim vođom Leonidom
Brežnjevom, dok je u stvarnosti postojala i na evropskom Zapadu –
gdje je nadzornik i kontrolor suvereniteta bila Amerika), te su
zemlje svoju suverenost iz nominalne pretvorile u stvarnu.
Antisovjetizam – koji je u njima postojao iz različitih razloga –
dobio je satisfakciju i povijesnu „potvrdu“. Pad socijalizma i
raspad SSSR-a značio je za njih nacionalno oslobođenje. To je
oslobođenje išlo ukorak s procesom demokratizacije, koja je doduše u
Čehoslovačkoj bila neostvariva te je njeno uvođenje rezultiralo u
raspadu te zemlje na dvije: Češku i Slovačku. No, taj se raspad
dogodio (1993) na miran način – možda zbog toga što se o njemu
odlučivalo u krugu političkih elita, a ne uz mobilizaciju naroda.
Narod, zapravo, nije o tom raspadu ni pitan – elite su odlučile da
same provedu taj „razvod braka“, kojeg Abby Innes naziva „kratkim
zbogom“. Taj „plišani razvod“ dogodio se paralelno s povezivanjem i
koordiniranjem političkih poteza u okviru Višegradske skupine, pa su
te četiri zemlje od samog početka tranzicije napredovale. Čak i
Slovačka za vrijeme Vladimíra Mečiara.
Za Istočne Nijemce, 1989. je bila godina pada
Berlinskog zida, koji je simbolizirao ne samo podijeljenu Evropu,
nego i podijeljenu Njemačku. Iako je inicijalna parola kojom je
srušen Berlinski zid (simbolički 9. studenog 1989.) bila: „Mi smo
narod!“, ona se već dogodine pretvorila u parolu „Mi smo jedan
narod“. Razlika je bila značajna. Ova prva parola naglašavala je da
poredak koji je tvrdio da je demokratski (narodan), to nije. Druga
parola, međutim, pozivala je na nacionalno ujedinjenje. Jedan narod,
dakle, jedna država. Nijemcima je to i dopušteno, pa su u listopadu
1990. i ostvarili ujedinjenje. Za Njemačku i Nijemce je napravljena
iznimka, pri čemu se prvi put pojavio „argument“ da se radi o
„jedinstvenom (unikatnom) slučaju“. Jedino je njima dopušteno
ujedinjenje – nikome drugome u Evropi, iako je bilo kandidata.
(Kasnije će se „argument“ o „jedinstvenom slučaju“ ponovno javiti u
slučaju priznavanja Kosova od strane novog Zapada i njegovih
saveznika.)
Ujedinjenje Njemačke značilo je ne samo kraj
Hladnog rata, nego je – simbolički i po političkim posljedicama –
zapravo bio i kraj Drugog svjetskog rata, četiri i pol desetljeća
nakon njegova stvarnog kraja. Bio je to, naime, kraj poretka koji
je, prije svega, bio određen ishodom Drugog svjetskog rata. Njemačka
je prestala biti „iznimka“, zemlja koja i dalje zaslužuje kaznu.
Poslijeratne strukture u Europi bile su stvorene, prije svega, stoga
da bi se onemogućio nasilan nacionalizam europskih naroda, a među
tim nacionalizmima njemački je tretiran kao najopasniji. NATO je
formiran, između ostalog, i zbog toga da bi se Nijemce držalo pod
kontrolom („To keep the Russians out, the Americans in, and the
Germans down“), a europske ekonomske i političke integracije imale
su svrhu razvijanja antinacionalizma i transnacionalne suradnje –
doduše unutar iste ideološko-političke matrice – nasuprot povijesti
sukobljavanja i ratovanja. Politika dvaju ne-europskih „kišobrana“
nad Europom: američkog i sovjetskog imala je istu svrhu. Povijest
20. stoljeća pokazala je da su europski nacionalizmi suviše opasni
da bi se europskim narodima dopustilo da sami i bez ičijeg nadzora
odlučuju o pitanjima rata i mira. Da bi se Evropa držala u miru i
pod kontrolom (dakle, „to keep Europe down“) najprije je nametnuta
vanjska supervizija u obliku bipolarne hladnoratovske strukture, a
potom je osmišljena nadnacionalna struktura koja je nastala najprije
kao alternativa dvostrukom neevropskom kišobranu nad Evropom, a
potom je, s krajem Hladnog rata preuzela i sama ulogu, ovog puta
jedinog, „kišobrana“ – Evropska unija. Cilj tih struktura bio je
isti: kontrola nad nepredvidivim i opasnim nacionalizmima u Evropi.
To nije bilo bez razloga. Dovoljno je samo pogledati kakva je zla
počinio evropski nacionalizam u 20. stoljeću!
Transformacija kroz ujedinjenje
Ujedinjenjem dviju njemačkih država, dogodio se
još jedan presedan: oko 16 milijuna nekadašnjih istočnih-Nijemaca
pridružili su se NATO-u i Europskoj Uniji, praktički „preko noći“,
bez ikakve posebne pripreme i bez ispunjavanja ikakvih posebnih
uvjeta, odnosno kriterija. Taj se presedan nikad kasnije nije
ponovio – svi drugi su morali proći određenu transformaciju prije
nego im je bilo dopušteno pristupiti NATO-u i EU-u. Cijenu tog brzog
priključivanja ne samo Njemačkoj nego i Evropskoj uniji (tada još
Evropskoj zajednici) platili su uglavnom zapadni-Nijemci. Kao što
navodi Dušan Reljić na portalu Političke misli, zapadna Njemačka je
uložila dvije tisuće milijardi današnjih evra (tj. četiri tisuće
milijardi tadašnjih njemačkih maraka) u razvoj istočnih pokrajina.
Pa ipak, one još nisu ni približno jednako razvijene kao zapadne.
Ujedinjenje Njemačke značilo je i početak
ujedinjenja nekadašnje Istočne i nekadašnje Zapadne (sada samo
„istočne“ i „zapadne“) Evrope. Nestanak jedne države (Istočne
Njemačke) postavio je i pitanje eventualnog nestanka drugih država,
pa su – dijelom i zbog toga, iako ne samo zbog toga – uskoro nestale
i tri socijalističke federacije: SSSR, Jugoslavija i Čehoslovačka.
To je stvorilo 23 ili 24 (ovisi o tome kako se tretira Kosovo) nove
države u Evropi, a još toliko drugih entiteta i teritorija – ili
više – ih je proglasilo nezavisnost koja nije priznata. Nastanak
mnogih novih država iznenadio je čak i njihove građane, od kojih
mnogi ne samo da nisu nikad mogli zamisliti raspad starih i nastanak
novih država, nego to nisu ni željeli. Primjerice, od 15 sovjetskih
republika na referendumu o opstanku ili raspadu SSSR-a (održanom 17.
ožujka 1991.), devet ih se izjasnilo da žele opstanak Sovjetskog
Saveza, i to sa sljedećim postocima: Rusija 73%, Azerbejdžan 94.1%,
Bjelorusija 83.7%, Kazahstan 95%, Kirgistan 96%, Tadžikistan 97%,
Turkmenistan 98%, Ukrajina 71.5% i Uzbekistan 94.7%. Izlaznost na
taj referendum je u svim ovim republikama bio preko 75%. Od ukupnog
broja registriranih birača u SSSR-u, 77.9 % (ili 113.5 milijuna
ljudi) glasalo je za opstanak zajedničke države, dok je protiv bilo
22.2 % (32.3 milijuna).
Referendum, kako navodi Sergej Flere, nije
najbolji način da se ustanovi stvarna volja građana – ali,
ispitivanja javnog mnijenja o ovom pitanju nisu rađena, pa se po
njima ne može zaključivati. Nema dvojbe da je sam referendum o
opstanku SSSR-a, kao i dva tjedna ranije održani referendumi o
nezavisnosti u Latviji i Estoniji, bio neliberalan, odnosno da
građani, čak ni u zadnjim danima Sovjetskog Saveza, nisu mogli
slobodno zagovarati opciju koja bi bila suprotna službenoj politici
njihove republike. Pa ipak, činjenica je da su čak i ovih devet
republika koje su preferirale uniju, uskoro postale samostalne
države. Ne želi svaki narod državu. U mnogim slučajevima, ne samo
nakon 1989. nego i pri raspadu imperija, države su nastajale, a da
ih njihovi narodi, zapravo, nisu htjeli. Štoviše, nisu znali što bi
s njima: ni kako da ih osiguraju i obrane, ni kako da ih upotrijebe
i njima upravljaju u korist javnog dobra.
U nastanku državâ koje njihovi narodi, zapravo,
nisu htjeli treba tražiti uzrok trajne krize tih država. Takve
države – kojih je karta svijeta prepuna – ostaju „slabe“ ili
„polomljene“ od samog dana stjecanja nezavisnosti. Za njih često
vrijedi ona gruba, ali ne i neistinita, latinska izreka (regula
Catoniana): „Što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi“. U europskim
prilikama, taj nedostatak samopouzdanja i želje za suverenošću kao i
višak straha od budućnosti vodio ih je u nove asocijacije. Izašle su
iz Saveza (Sovjetskog ili Varšavskog) da bi ušle u Uniju (Europsku).
Slično se dogodilo i jugoslavenskim narodima, za koje Sergej Flere u
svom kratkom članku na portalu Političke misli tvrdi da čak ni 1990.
nisu htjeli nezavisnost nego neku vrstu konfederacije ili
„asimetrične federacije“ – svi osim Slovenaca i Kosovara (Albanaca).
Izašli su iz Jugoslavije, da bi odmah potom počeli tvrditi da su
premali i da sami ne mogu. I doista, neposredno nakon
osamostaljivanja, glavne post-jugoslavenske države su se također
raspale, na sličan način na koji se to dogodilo i samoj Jugoslaviji:
po liniji etničkih podjela. Često se, naime, zaboravlja, da proces
raspada Jugoslavije nije bio samo raspad te federacije, nego se
„spustio“ do samog dna društvene strukture. Raspale su se
multietničke republike (s djelomičnom iznimkom Makedonije, u kojoj
se nije dogodio sukob ali se društvo podijelilo na Makedonce i
Albance), od kojih su to najdramatičnije osjetile Bosna i
Hercegovina, Hrvatska i Srbija, te Kosovo. Hrvatska je bila
„raspadnuta“ sve do Erdutskog sporazuma, odnosno njegove
implementacije u drugom dijelu 1990-ih. Bosna i Hercegovina
„sastavljena“ je vanjskom intervencijom, a u nju je potom uvedena
međunarodna supervizija, koja je još uvijek čini nesuverenom
državom. Srbija je izgubila Kosovo, a Kosovo – svoj sjever. Raspada
se i Savezna Republika Jugoslavija, odnosno Državna zajednica Srbije
i Crne Gore. No, raspad se dogodio i na razini regija i gradova (npr
Hercegovina i Mostar). Raspale su se i mnoge obitelji – a, u
identitetskom smislu – i mnogi ljudi, također.
Europska unija, bez alternative
Svi ti post-jugoslavenski raspadi, stvorili su
dojam nemoći, slabosti i besperspektivnosti. Spas se tražio u nekoj
novoj integraciji, ili u međunarodnim jamstvima i intervencijama. Ne
u nekoj novoj Jugoslaviji, nego u Evropi, ili u
sponzorsko-klijentelističkim odnosima sa SAD-om (ili Rusijom, u
slučaju Srbije i Republike Srpske, te Turskom – u slučaju Bošnjaka).
Evropa je, stoga, u imaginaciji mnogih bila i neka vrsta
anti-Jugoslavije i neka vrsta alter-Jugoslavije. Ona je bila i
sigurnosni kišobran, i pokretač modernizacije, i spasitelj, i
vrhovni arbitar, i ured za izdavanja potvrda da smo se
„normalizirali“, da smo „konsolidirali demokraciju“ i da „pripadamo
Zapadu“. Uostalom, sve do ukrajinske krize (2014.) se činilo da
Evropi nema alternative.
Pridruživanje Europskoj uniji bio je, stoga, samo
na prvi pogled paradoksalan zahtjev. Na prvi pogled, nije jasno
zašto bi netko tko za sebe tvrdi da je oduvijek htio nezavisnost i
državnu samostalnost, čim je ostvario te ideale vlastite povijesti
(tzv. „tisućljetni san“, prema interpretacijama suverenista) htio
ostati bez pune suverenosti te se pridružiti još većoj zajednici u
kojoj će imati još manje utjecaja. Ali, ključ rješenja ovog
paradoksa je u činjenici da se država jednostavno „dogodila“, te je
od početka bila neželjena, poput nekog vrućeg krumpira u rukama.
Možda upravo od te razdjelnice – koja države
dijeli na one koje su doista htjele državnost i suverenost i one
kojima su se državnost i suverenost „dogodile“ – treba krenuti kad
se analizira uspješnost ili neuspješnost te 1989. U državama koje su
doista htjele promjene, koje su imale aktivan pokret otpora protiv
socijalizma i sovjetizma, koje su imale organiziraniji nacionalizam
i suverenizam, a slabiji i neutjecajniji socijalistički blok – u tim
državama je 1989. doista bila godina pobjede i godina početka novog
doba. Poljaci, Mađari, Česi i Slovaci, možda i Rumunji i Bugari, pa
čak možda i Slovenci (koje Flere ističe kao jedinu jugoslavensku
naciju koja je 1990. htjela nezavisnost) doista imaju razloga da
proslave 25-godišnjicu kraja Hladnog rata. Od tada su višestruko
profitirali i u političkom i u ekonomskom pogledu. Ne samo da su – u
slučaju svih ovih osim Slovenaca – oslobodili sovjetskog
intervencionizma, nego su i radikalno transformirali društvo: neki
više, neki manje. Sve su to ostvarili bez rata – međunarodnog ili
unutarnjeg, inter-etničkog. Današnja Poljska i ona iz 1981. ili
1989. – to su nebo i zemlja. Nema nikakve dvojbe, stoga, da je 1989.
za Poljsku i za još jedan broj zemalja srednje i istočne Evrope,
ključna godina. To je, za njih, doista bila godina oslobođenja,
odnosno liberalizacije: u svakom smislu.
No, imaju li razloga za slavlje narodi
post-sovjetskog prostora (osim, možda, pribaltičkih naroda), ili oni
iz bivše Jugoslavije (osim, možda, Slovenije)? U onom smislu u kojem
je 1989. danas predstavljena – kao pobjeda liberalne demokracije nad
svim alternativama – ta se godina njima uopće nije ni dogodila.
Štoviše, dogodio im se sveopći „potop“, kako je to precizno iako
slikovito nazvao sociolog Josip Županov. Dogodila im se je
katastrofa, od koje je najveća – rat. Taj rat odnio je samo u Bosni
i Hercegovini oko 100 tisuća života, a u Hrvatskoj više od 20
tisuća. Učinio je mnoge ljude nesretnima – izbjeglicama,
prognanicima, žrtvama, ljudima bez mirovine, bez prava, bez statusa,
bez budućnosti. Uništio je mnoge mirne i sretne živote. Tragedija
koja nam se dogodila u 1990-ima ne ostavlja prostora za slavlje. Još
se uvijek nosimo s posljedicama 1989., godine koja nam se nije
dogodila. Umjesto 1989, dogodila nam se 1991. – a ona je bila, u
mnogočemu, upravo obrnuta 1989. I, nažalost, nije trajala samo
godinu dana: produžila se na cijelo desetljeće, sve do
liberalno-demokratskih promjena iz 2000 (u Hrvatskoj i Srbiji – ne
istodobno i u drugim zemljama nekadašnje Jugoslavije). U tom smislu,
dvjema glavnim post-jugoslavenskim zemljama se 1989. dogodila tek s
11 godina kašnjenja, kao neka zakašnjela ili „druga“ tranzicija. Pa
čak se i tada ta tranzicija dogodila u ograničenom obliku (mnogi
elementi starog sistema preživjeli su do danas), i u okolnostima
koje više nisu bile tako povoljne za liberalizaciju. Naime, mi smo
propustili „zlatno doba“ liberalizacije, koje je u evropskom
kontekstu trajalo od 1989. do 2001. Već s napadom na SAD i
otpočinjanjem „rata protiv terorizma“ liberalni koncept dolazi u
pitanje te ga se istiskuje na margine. To se i događa s ekonomskom
krizom (od 2007. nadalje), koja označava duboku krizu liberalnog
koncepta. Zbog inicijalnog kašnjenja, mi smo krenuli u
liberalizaciju u trenutku kad je liberalizam već bio u krizi.
"Rat nikako da postane prošlost"
Još je veći problem u tome što nam se ta 1991.
neprekidno vraća, prijeteći nam novim ratovima, novim
isključivostima i novim ekstremizmima. Rat nikako da postane
prošlost. Govor mržnje nikako da nestane. Mnogi su i dalje
nezadovoljni rezultatima prethodnih ratova (i onog iz 1990-ih i
Drugog svjetskog, pa i starijih) te priželjkuju i spremaju se za
neki novi „sudnji dan“. Mnogi ga slave, umjesto da ga komemoriraju.
Malo ih je koji su spremni otvoreno i s pijetetom govoriti o
njegovim uzrocima, tijeku i posljedicama. Krivci nisu došli ni na
stub srama, a kamoli da su stvarno osuđeni. Žrtve nisu doživjele
pravdu, ni satisfakciju. O ratu se mnogo govori, ali se još više
šuti. To stvara nove frustracije, a time i nove strahove.
U ideologiziranom narativu koji je kasnije o njoj
nastao, 1989. je bila godina u kojoj je započela neka nova era,
razdoblje post-socijalizma, kojeg je taj narativ poistovjetio s
demokracijom. I doista, demokracija je ušla na velika vrata. Ali,
onaj drugi aspekt te promjene – koji se naglašavao od samog početka
– a to je liberalizacija, nije se dogodila u svim zemljama
nekadašnje Istočne Evrope jednako. U većini zemalja, a svakako u
post-jugoslavenskim i post-sovjetskim zemljama, demokracija je bila
majoritarna, a ne liberalna. Bila je reducirana na utvrđivanje
većine i manjine, bez razumijevanja za specifične strahove
novonastalih manjina. Čak i oni instrumenti i načini zaštite manjina
koji su postojali u socijalizmu – a naročito oni koji su se pojavili
u doba liberalizacije socijalizma, krajem osamdesetih godina 20.
stoljeća – nestali su nakon 1989. Jugoslavija nije bila nikakva
liberalna demokracija – štoviše, smatrala je liberalizam
protivnikom, a ne saveznikom svog dominantnog političkog diskursa
(socijalističkog samoupravljanja). Ona nije smatrala da je politički
pluralizam dopustiv, a pojam demokracija vezivala je uz upravljanje
sredstvima za proizvodnju te raspodjelom dohotka – a ne uz izbore i
pravo na formiranje političkih stranaka.
Pa ipak, čak je i takva Jugoslavija ne samo
dopuštala nego i poticala određene oblike pluralizma. Primjerice,
odbacivala je unitarizam i unionizam, kojim bi se iz više naroda
stvorio jedan, a nije ni poticala praksu asimiliranja manjih
identiteta u veći. Osim u prvim poslijeratnim godinama (nakon 1945.
– i naročito u odnosu na Nijemce i Talijane), ona nije bila
neprijateljski orijentirana prema manjinama i malim identitetima.
Manji narodi, kao što su Makedonci, Crnogorci i Muslimani (danas
Bošnjaci) u njoj su bili podignuti na status jednak onome koji je
ranije – u Kraljevini – bio priznat samo „starim narodima“ (Srbima,
Hrvatima i Slovencima), a i status kosovskih Albanaca bio je
unaprijeđen. Riječ manjina je bila sredinom 1960-ih isključena iz
političkog rječnika, jer se smatralo nekorektnim naglašavati tko je
veći, a tko manji. Pluralizam se očitovao u višenacionalnom i
šest-republičkom karakteru jugoslavenske federacije, kao i u
preferiranju „pluralizma socijalističkih samoupravnih interesa“,
fraze koju je tvorac ideološkog sistema te zemlje, Edvard Kardelj,
iz svojih spisa pretvorio u državnu politiku. Ne samo da Jugoslavija
nije bila totalitarna zemlja – ona je bila zemlja koja je
kombinirala visoki stupanj autoritarnosti i ideokracije s anarhijom
i kaosom koji je vodio u raspad. Ali, u tom kaosu bilo je prostora
za autonomiju – i to po kvazi-imperijalnom načelu da oni koji su
lojalni zaslužuju privilegije. Mali narodi i manjine uspješno su
povećavali svoju moć kao i razinu zaštite koju im je sistem
omogućavao, zato što su bili lojalni centru tog sustava, Josipu
Brozu Titu: ili su barem simulirali tu lojalnost. Sistem koji je
isključivao brojanje glasova, a time i strahove od majorizacije i
podčinjavanja manjih većima, nije bio demokratski – ali nije bio ni
prijetnja za manje etničke i polupolitičke identitete. Upravo
obrnuto: štitio ih je i to na način koji je bio u skladu sa starim
modelima zaštite unutar imperija. U imperijima, naime, status ovisi
o lojalnosti, a ne o veličini. Tito je, u tom smislu, bio doista
neki post-Habsburg, da parafraziramo A.J.P. Taylora (The Last
Habsurg). Ili, možda, zadnji sultan.
Uvođenje pluralizma i jačanje sloboda
S političkim promjenama nastalim nakon 1989.
međutim, te se okolnosti mijenjaju. S jedne strane, uvodi se
politički pluralizam, te se povećavaju slobode političkog djelovanja
i organiziranja – makar inicijalno i, u slučaju postjugoslavenskih
država, ne bez rizika i ograničenja. No, s druge strane, riječ
„autonomija“ postala je „problematična“, a ideja autonomije
neprihvatljiva predstavnicima većine. Sloboda se odnosila na većinu,
ali ne – ili makar ne jednako – i na manjinu. Trijumfalizam većine
ubrzo je postao problem za manjine. Demokracija majoritarnog tipa,
naime, za manjine je problematičnija čak i od autoritarnog poretka u
kojem se status i položaj manjine regulira direktnom pogodbom s
individualnim ili kolektivnim vladarom. U nedemokratskim porecima,
manjine mogu profitirati ako su lojalne. U demokratskim – samo ako
većina ima razumijevanja za poziciju manjine. To se događa samo ako
većina odlučuje pod „velom nepoznavanja“, odnosno ako ima – poput
božice pravde – povez na očima, da ne bi vidjela o kojem konkretnom
slučaju se odlučuje. Samo ako sebe možemo zamisliti u poziciji
slabijeg ili u statusu žrtve, bit će nam stalo da se prema slabijem
i žrtvi ponašamo velikodušno. Ali, tog poveza nigdje nije bilo.
Upravo obrnuto, pri odlučivanju o pojedinačnim slučajevima, o
statusu pojedinaca i manjina, nisu korištena ni načela općosti
(svima jednako) ni načela privilegiranja slabijih („pozitivne
diskriminacije“). Korišteno je načelo majorizacije, koje je svu
demokraciju reduciralo na brojanje glasova. Također, korišteno je
načelo diskriminacije i isključivanja manjina. Isti zakoni različito
su se primjenjivali, kako bi se namjerno diskriminiralo ili
isključivalo manjine – etničke, ideološke, političke,
životnostilske, seksualne i dr. To se nije događalo samo u
post-jugoslavenskim, nego i u mnogim drugim zemljama, a naročito u
post-sovjetskom prostoru, uključujući i u pribaltičkim zemljama
(protiv Rusa). Demokracija je u nizu zemalja post-socijalizma,
stoga, postala nepravedna u odnosu prema manjinama. Umjesto da
postane instrument oslobođenja i zaštite svih, pa i manjina, ona je
postala instrument etničkog i političkog inženjeringa. Većine su je
koristile da bi manjinama nametnule svoju volju – i to do te mjere
da manjine, ako ikako mogu, nestanu: ili „dobrovoljnim“ odlaskom ili
asimilacijom ili istjerivanjem. Igor Štiks o tome piše u svom članku
o „pozvanima, uključenima i isključenima“ u državljanstvo (Politička
misao, br 1, 2010). Drugi primjer su „izbrisani“ u Sloveniji. Čak i
u najliberaliziranijoj od svih jugoslavenskih država, Sloveniji,
manjine su u tom inicijalnom valu uvođenja majoritetne demokracije
stradale.
Situacija je, međutim, bila još gora u državama
jugoslavenskog jezgra: Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, u
kojima je umjesto „trajnog mira“, koji je trebao biti rezultat
liberalizacije, nastupio – rat. Demokratizacija je poslužila kao
sredstvo mobiliziranja za rat. Već početkom 1980-ih je
instrumentalizacija „kosovskog pitanja“, a potom i „srpskog pitanja“
poslužila za uvođenje ljudi u politiku, ali ne na način poticanja
racionalnog i smirenog, konstruktivnog dijaloga u kojem bi se čule
sve strane a potom bi se potražio kompromis – nego na način
mobilizacije mase iza partijskih vođa koji su se u strahu od
promjena odlučili za populizam i nacionalizam (ili su barem glumili
nacionalizam, u pokušaju da ga kontroliraju). Rat u
post-jugoslavenskim zemljama, a naročito u Hrvatskoj i Bosni i
Hercegovini (uz izravno sudjelovanje Srbije i Crne Gore) bio je
pokazatelj da ili nije nastupilo liberalno doba ili da teorija
liberalnog mira ne vrijedi. Naime, jedna od temeljnih postavki
liberalnih teorija o međunarodnim odnosima jest upravo ta da
liberalizacija smanjuje napetosti među državama, te da će liberalne
države međusobno živjeti u miru, a ne ratu. Liberalne – da, ali:
ovdje se nije radilo o takvim zemljama. Ovdje se radilo o zemljama
koje su nastale na temeljima anti-liberalizma, koje su poništavale,
umjesto da unapređuju i jačaju, elemente individualne autonomije,
kao i slobodu za one slabije, nezaštićene, one koji ne pripadaju
većini.
Pobjeda "zajednice" nad "društvom"
Ako je 1989. za one u Istočnoj i Srednjoj Evropi
bila godina pobjede liberalizma, za nas ona to nije bila. Ona je, za
nekadašnje Jugoslavene, bila godina pobjede konzervativizma nad
alternativama, podjednako nad socijalizmom i nad liberalizmom. Bila
je to pobjeda ideje „zajednice“ nad idejom „društva“. Ideje
„kolektiviteta“ i naročito “nacije“ nad idejom „slobodnog
pojedinca“. Umjesto ideje slobode i pluralizma, promovirano je novo
„jednoumlje“ u ime novog „nacionalnog jedinstva“. Politička
pluralizacija dogodila se jer se moralo, ali je ona smatrana
sumnjivom i brzo je suspendirana. O bitnim pitanjima, o ključnim
tabuima i mitovima prethodnog razdoblja, nikad se nije vodio
ozbiljan, racionalan i smiren dijalog. Upravo obrnuto, političke
elite su radije organizirale rat koji im je odgovarao kako bi
objasnile svom stanovništvu da život s drugima više nije moguć (u
što građani, kao što smo već rekli, nisu uopće bili uvjereni), nego
što bi pristale na slobodu za nove ideje i nova rješenja: naročito
za tzv. „nacionalno pitanje“. Umjesto da dopuste slobodu iskazivanja
čak i radikalnih rješenja u parlamentarnoj i javnoj sferi –
uključujući, primjerice, i slobodu za secesionizam i unionizam –
političke elite su svaki takav pokušaj dijaloga zaustavile i
diskreditirale, da bi se potom okrenule ratu. Da nije bilo dovoljno
slobode, te da sloboda nije bila ni poželjna ni moguća u tim
okolnostima, najbolje pokazuje lakoća korištenja policije pa i
vojske kako bi se osigurao opstanak na vlasti i spriječila ikakva
stvarna alternativa. Primjer za to je 9. mart 1991. u Srbiji. Vlast
je na pokušaj promoviranja alternativnog diskursa odgovorila
upotrebom sile. Trebao joj je rat da bi spriječila stvarnu
liberalizaciju u Srbiji. Taj je model – kreiranja sukoba i stalnog
obnavljanja radikalnog diskursa izvanrednog stanja – ponavljan
tijekom cijelog desetljeća 1990-ih.
Čak i tamo gdje se pomak od starog prema novom
dogodio na izravniji način nego u Srbiji, nove stranke-pokreti
simulirale su demokratski karakter, ali su se zapravo oblikovale
prema starim uzorima, prije svega prema nekadašnjem Savezu komunista
(od kojeg su preuzele ideju idejno-političko-kvaziznanstvene
avangarde), a također i prema „frontovskoj“ organizaciji
Socijalističkog saveza radnog naroda. Vladajuće stranke postale su
sve-nacionalne, odnosno stranke-ujediniteljice, koje su ubrzo na
opoziciju gledale kao na nepotrebnu smetnju, a dijelom i kao na
problem, kao na „unutarnjeg neprijatelja“. Uostalom, cijela ta stvar
s demokratizacijom je, u značajnoj mjeri, odglumljena. Na čelu tih
tzv. demokratskih promjena bili su nekadašnji komunisti, i to
uglavnom oni konzervativne orijentacije. Primjerice, u Srbiji je
Slobodan Milošević na prvi pogled tražio reforme ustavnog sistema,
ali na način da se vratimo nazad u stanje koje je napušteno 1966.
Idelno-tipski model za budućnost bio je onaj iz prošlosti, i to
relativno davne. Povratak u stanje od prije „Kardeljevog ustava“
(1974), u stanje koje u svojoj knjizi „Jugoslavija: država koja je
odumrla“ nazivam Trećom Jugoslavijom – to je bila glavna parola, uz
koju su išle i sporedne: antibirokratska revolucija (kojom je riječ
„revolucija“ vraćena u dominantan diskurs), i uvođenje metoda koje
više spadaju u 1950-e, nego u 1980-e. Povratak u 1945-1966. u Srbiji
je proizveo upravo one posljedice na koje je upozorio Bogdan
Bogdanović u svojoj analizi diskursa telegrama podrške Slobodanu
Miloševiću iz 1987. godine – koju je (analizu) objavio u svojoj
knjizi „Mrtvouzice: mentalne zamke staljinizma“). Bogdanović već
tada (1988.) najavljuje povratak u kombinaciju staljinizma i
nacionalizma, dviju (u našim okolnostima) antiliberalnih ideologija
i praksi. To se doista i dogodilo. Možda je Milošević i mislio samo
„odglumiti“ nacionalistu i staljinistu, možda je doista njegov
„nacionalizam“ bio totalno konfuzan a „staljinizam“ farsičan – ali
je doveo do stradanja mnogih ljudi i čitavih naroda. Stradanja od
kojeg se tek oporavljamo i još ćemo se oporavljati.
Ograničenja Kučanovog reformizma
Iako je Slovenija ipak bila najliberalnija
post-jugoslavenska država, ni ona nije bila pošteđena nekih od ovih
trendova. Na čelu promjena – makar djelomično, u kohabitaciji – je
bio također komunist, koje je doduše bio nešto više liberalan, ali
samo kad se radilo o Sloveniji, odnosno o teritoriji na kojoj je
mogao računati na sigurnu većinu. Pa čak i u slovenskim okvirima,
manjine i „neprilagođeni pojedinci“ nisu dobro prošli – o tome
svjedoči slučaj oko 26 tisuća novostvorenih stranaca koje je ta
država 1991. jednostavno izbrisala iz registra stalnih rezidenata,
te ih je potom u potpunosti obespravila. Kučanov je reformizam,
također, bio ograničen. Kad se radilo o Jugoslaviji, Milan Kučan
nije htio nikakvu demokratizaciju, pa ni liberalizaciju te zemlje,
smatrajući da bi demokratizacija Jugoslavije bila štetna za
specifične kolektivne nacionalne interese Slovenije, onako kako ih
je on sam definirao. Pobjeda konzervativizma nad liberalizmom vidi
se u čvrstom i upornom, gotovo dogmatskom, inzistiranju da promjene
ustava iz 1974 – dakle, ustava koji je bio plod komunističkog
vremena – ne dolaze u obzir. Kakve to veze ima s, primjerice, jednim
Havelom, koji je tražio radikalan i potpun preokret, što je značilo
i napuštanje svih pravnih akata, pa i ustava iz vremena socijalizma?
Slovenski komunisti, kao i oni u Srbiji i Hrvatskoj, prihvatili su
demokratizaciju, ali samo kao apsolutnu nužnost. No i antikomunisti
u tim zemljama bili su tek selektivni i parcijalni demokrati: bez
problema su zadržali – i proglasili legitimnim – one odredbe
socijalističkih ustava koje su im odgovarale s obzirom na ciljeve
novog (nacionalnog) tipa kolektivizma i konzervativizma. Socijalizam
je nominalno odbačen, ali su ostale njegove glavne tekovine, od
kojih je obrana nekih postala „casus belli“. Odnosi se to na
granice, na nacije, na tip političkog uređenja, na interpretaciju
povijesti koja se samo parcijalno promijenila nakon 1989., ali i na
pitanje kadrovskog kontinuiteta (stari režimski ljudi čak su, npr. u
Hrvatskoj, izvučeni iz mirovine i ponovno aktivirani, ovog puta „za
nacionalnu stvar“) itd. Promjene su se dogodile – čak i
revolucionarne – ali na razini simbola, i u odnosu na to tko je nova
većina, a tko nova manjina. Ali, model funkcioniranja zajednice –
nastavljen je, često s istim ljudima na vlasti ili na pozicijama
stvarne društvene moći.
U Hrvatskoj je 1989. također, značila jednu veliku
simulaciju, pa čak i prijevaru. Izbori koji su u njoj održani u
proljeće 1990., bili su između četiri velike grupacije, od kojih su
svaku vodili komunisti: aktualni ili bivši (Franjo Tuđman, Savka
Dabčević-Kučar / Ante Miko Tripalo, Ivica Račan i Željko Mažar).
Koliko liberalizma su oni htjeli – i mogli – unijeti u novu hrvatsku
demokraciju? Koliko inovacija? Koliko stvarnih, liberalnih i
demokratskih, reformi? Pobjednik tih izbora, Franjo Tuđman, u
listopadu i studenom 1989. dao je intervju Poletu, u kojem je sebe
ovako predstavio javnosti koja ga nije poznavala: „Ja sam hrvatski
čovjek, marksist, i revolucionar, povjesničar!“. Štoviše, rekao je
da ga cijeli život vode ideali onih hrvatskih komunista i marksista
koji su pred strijeljanje u Kerestincu 1941. izviknuli parolu:
„Živjela sovjetska Hrvatska!“ (Ili možda: „Živjela Sovjetska
Hrvatska!“). To je bio čovjek koji je pobijedio na prvim
demokratskim izborima: marksist, revolucionar, zagovornik „sovjetske
Hrvatske“, general JNA. Nikakav liberal, nikakav Havel, nikakav
čovjek civilnog društva, nevladinog sektora ili organizacija za
ljudska prava. Kad je došao na vlast, vratio je na javnu scenu
nekadašnje policijske funkcionere, Josipa Manolića i Josipa
Boljkovca, a zadržao je i sve one vojne ličnosti koje su mu se
htjele pridružiti (iz JNA je u Hrvatsku vojsku prešlo, prema
navodima iz knjige „Oficir i časnik“ oko četiri od deset tisuća
aktivnih vojnih lica), te je također ponudio „most“ za prelazak „na
drugu stranu“ i najvećem broju pripadnika socijalističkih tajnih
službi, uključujući i glavnim njenim šefovima. To je isto učinio i s
članovima SKH, od kojih je najveći broj ušao u HDZ. Potom se
angažirao u onome što najbolje zna – ratu i reinterpretaciji
povijesti. U devedesetima je sustavno proganjao liberale i
liberalizam – smatrajući da se radi o „žutim vragovima“,
„soroševcima“ i protivnicima nove stvarnosti. Cijelu državnu
strukturu ispleo je oko ideje „nacionalnog jedinstva“ i monolita, a
ne oko ideje pluralizma i dijaloga. Homogenizirao je Hrvatsku:
politički i etnički. Smatrao je da je pluralizam problematičan i već
po definiciji – opasan za „temelje hrvatske državnosti“. U
homogenizaciji – naročito etničkoj – je i uspio, što sam, a što uz
svesrdnu pomoć srpskih ekstremista i nacionalista, koje je vodio
potpuno isti ideal etničke homogenosti kao i njega. Rezultat njegova
desetogodišnjeg vladanja Hrvatskom je etnički homogena Hrvatska. U
njoj je 1991. bilo 22 posto pripadnika manjina, a 2001. ih je bilo
samo 10.5 posto. U brojevima, ne-Hrvata je 1991. u Hrvatskoj bilo
1,047.909, a 2001. samo 331.383. Za to homogeniziranje nisu krivi,
odnosno zaslužni (ovisi s koje pozicije se gleda) samo hrvatski
nacionalisti, nego i srpski – koji su odbijali kompromise i
integraciju u okvire novonastale države. Bio je to rezultat
višestrukog nacionalizma: i onog unitarističkog i onog
separatističkog unutar Hrvatske. A odgovorni su i međunarodni
faktori.
Naša 1989. godina - godina opasnog populizma
To je, dakle, u stvarnosti bila naša 1989. One
1989. o kojoj danas govore Poljaci, Česi, Slovaci i Mađari, ovdje
nije bilo. Nikad nismo imali liberalnu transformaciju, niti pobjedu
liberalizma nad svim alternativama. Naša 1989. bila je gazimestanska
– ona je bila godina opasnog populizma koji je doduše uključivao
većine u javni i politički proces (te se stoga radilo, doista, o
majoritetnoj demokratizaciji) ali ta demokratizacija bila je daleko
od liberalizacije. Bila je to godina populističke mobilizacije za
sukob, godina postrojavanja iza komunističkih vođa, kojima nije
padalo napamet da ispuste vlast iz svojih ruku, pa makar zbog toga
morali krenuti u avanturu i kockanje tuđim životima. Separatizam i
unitarizam – i jedan i drugi vojnog karaktera – bili su načini da se
izbjegne liberalizacija i demokratizacija Jugoslavije.
Nezainteresirani za jugoslavensku 1989., lideri triju republika –
Slovenije, Srbije i Hrvatske – odlučili su se da demokraciju
prihvate samo tamo gdje su bili sigurni da imaju većinu. Sva trojica
bili su (aktualni ili nekadašnji) komunisti, i sva trojica su
polazili od lenjinističkih ideja, uključujući i onih o „pravu naroda
na samoodređenje“. Tri komunista – tri separatista, na tri različita
načina. Sva trojica nezainteresirani za demokratsku Jugoslaviju, za
koju su komunisti i tako govorili da je nemoguća i nepoželjna. Da su
na demokraciju gledali kroz liberalni fokus, a ne kroz majoritetni,
i da su bili manje odani svom ideološkom background-u, mogli su u
njoj vidjeti neku šansu. Ovako, budući da u Jugoslaviji nitko nije
imao većinu, nikoga nije zanimala demokratska Jugoslavija. U
okolnostima u kojima je demokracija značila preglasavanje
(majorizaciju) a ne i liberalizaciju, svatko tko se našao ili se
mogao naći u manjini – strahovao je. Za to je imao, kao što se
kasnije pokazalo – opravdanih razloga. Odluka da se demokracija
prihvati samo tamo gdje „mi“ činimo većinu, a ne i tamo gdje smo u
manjini – bila je, makar kratkoročno, racionalna, ako se gledaju
samo pragmatički ciljevi: opstanka na vlasti.
Ali, ona je vodila u sukobe, a sukobi su bili
potrebni da bi održali i „legitimirali“ (opravdali) strukturu
autoritarnog poretka koji je nastavljen i nakon 1989. – sve do 2000.
Sukobi – uključujući i ratove – međutim, bili su za nekadašnje
marksiste i revolucionare (poput trojice vodećih ličnosti te
„jugoslavenske“ 1990-e i 1991-e, a ponajviše Miloševića i Tuđmana)
ne samo mogući, nego i neizbježni. Nije li, uostalom, marksistički
koncept, a naročito u njegovoj jugoslavenskoj interpretaciji, uvijek
govorio o revoluciji kao rješenju problema, a ne kao o problemu?
Nije li u okviru tog diskursa – kojeg nijedan od te trojice, a ni
mnogi njihovi građani, koji su ih uostalom i doveli na vlast nije ni
znao ni htio odbaciti – rat bio nešto što treba slaviti i čime se
treba ponositi? Nisu li generacije Jugoslavena u socijalizmu
odgajane na sloganu: „Bolje rat nego pakt!“, i na slavljenju rata, a
ne njegovu komemoriranju? Nije li taj sistem, zapravo, trajno i
neprestano promovirao militarizam, tretirajući svoje državljane kao
permanentne vojnike – u aktivnoj ili rezervnoj službi? Nije li
sistem općenarodne obrane upravo inzistirao na stalnim pripremama
„kao da će sutra započeti rat“. Puška koja se pojavi u prvom kadru
nekog filma, u trećem i opali. Sustav koji je utemeljen na
revolucionarnom nasilju i koji je glorificirao nasilje a ne slobodu
i liberalnu racionalnost kao model rješavanja napetosti u društvu –
završio je u nasilju.
U najmanje 11 godina kašnjenja (1989-2000) za
nekadašnjom Istočnom i Srednjom Evropom dogodilo nam se malo toga
dobroga i sve najgore. Išli smo u „kontrasmjeru“, i pritom se
sudarali i međusobno i s drugima. Dok je Istočna i Srednja Evropa
išla smjerom demokratizacije i liberalizacije, mi smo se udaljavali
i od jednog i od drugog. Dok su drugi gradili temelje trajnog mira,
mi smo ratovali. Dok su drugi ratove komemorirali, a zbog onih koje
su sami pokrenuli su se stidjeli – mi smo ih slavili, a zbog
prethodnih se osvećivali. A mnogi su i priželjkivali nove ratove,
nezadovoljni rezultatima starih. A tako je i danas. Dok su drugi
ekonomski i politički napredovali, mi smo propadali. Dok su se drugi
približavali Evropi, mi smo se od nje udaljavali. Dok su drugi
raščišćavali s prošlošću ali i gledali naprijed, mi nismo radili ni
jedno ni drugo. Nismo imali volje ni hrabrosti da otvorimo teška
pitanja iz prošlosti, ali smo zato stalno o njoj govorili fraze i
besmislice. Navodno smo se „reformirali“ ali smo u stvarnosti
glumili promjene, u želji da se vratimo na staro, ili barem – ako
već ne možemo nazad u prošlost – da ostanemo tu gdje jesmo, i takvi
kakvi jesmo. Čak i kad smo išli prema Europi (odnosno, u EU), to smo
proglasili „povratkom u prošlost“, tamo gdje smo nekoć davno bili.
Kretali smo se unazad, u navodno bolju prošlost, u neko imaginarno
Zlatno Doba, koje nam se u stvarnosti, zapravo, nikad nije dogodilo.
Umjesto da prema drugima projiciramo sliku moderne, najnovije,
suvremene države – mi inzistiramo na tome da smo „najstariji“, pa i
pod cijenu da postanemo objektom ismijavanja. U Makedoniji se, tako,
spore jesu li Slaveni ili „antički Makedonci“. Nije, naime, dovoljno
na Balkan doći u „stoljeću sedmom“ – to je prekasno! Jer: oni drugi
(Albanci i Grci) tu su bili prije toga. Prema tome, treba pokazati
da smo „Mi“ bili tu prije njih – odmah nakon ameba. Zanima nas samo
prošlost – što dulja to bolja. Budućnost nas nije zanimala niti nas
zanima. U budućnosti će biti što bude. U prošlosti će biti ono što
mi kažemo i kako mi kažemo. Drugi nam mogu pisati budućnost – ali
prošlost, e to ne! Nikako!
U Europu ušli jer smo morali
Umjesto da u savezima s drugima, a naročito drugim
Evropljanima, vidimo šansu i za nas, mi smo na Evropu gledali kao na
opasnost i prijetnju. Ušli smo u nju ne zato što smo to htjeli – u
Hrvatskoj je samo 28 posto građana glasalo za ulazak u EU – nego
zato što se tako „mora“, ili zato da pobjegnemo od drugih, od naših
susjeda, od Balkana. Sad kad smo u njoj, ne znamo ni zašto smo tu,
ni što želimo od Evrope. A tek kakvu viziju Evrope nemamo!
Kad se danas, s odmakom od 25 godina, prisjećamo
te naše (nepostojeće) 1989., teško nam se sjetiti ijednog događaja
koji bi ličio na ono što se tada događalo u Poljskoj, Čehoslovačkoj,
Mađarskoj ili Istočnoj Njemačkoj. Da je bilo do nas, 1989. se nikad
ne bi dogodila. Nikad, naime, nije bilo takvog nezadovoljstva
socijalizmom i Jugoslavijom, da bi to nezadovoljstvo zaprijetilo
opstanku bilo socijalizma bilo Jugoslavije. Potonuće i socijalizma i
Jugoslavije kod nas je bilo stvar političara i političkih projekata,
među kojima je onaj koji se oslanjao na ideju „odumiranja države“
imao najveću ulogu. Čak i kad su mobilizirali „narod“, njime su u
svakom trenutku uspješno manipulirali – i nikad se nije dogodilo da
bi se narod doista spontano i sam od sebe okrenuo protiv vlasti. Bio
je usmjeravan prema onim dijelovima vladajuće elite s kojima su
zaratili oni koji su ih usmjeravali.
Paradoksalno, glavni akteri te 1989. bili su
zagovornici raznih „socijalizama“: Ante Marković je govorio o
„modernom socijalizmu“, Milan Kučan o „socijalizmu s ljudskim
likom“, a Slobodan Milošević – samo o socijalizmu.
Najspektakularniji događaj te godine kod nas (u tada još uvijek
zajedničkoj zemlji) bio je – Gazimestan. I doista, naša 1989. bila
je gazimestanska. Ona je bila godina iracionalnog prkosa u odnosu na
moderne evropske trendove, koji je (prkos) na kraju bio na našu
štetu. Ona je bila godina koju smo odglumili, koja nam je bila
izvana nametnuta i koju smo htjeli – a dijelom i uspjeli –
prevariti. Nijemci, Poljaci, Česi, Slovaci i Mađari su ove godine
doista imali razloga da proslave njenu 25-godišnjicu. Mi, nažalost,
nismo. |
