 |
Krajnje je vrijeme da poslije dvadeset godina Bošnjaci u Sandžaku
pokažu političku zrelost. Period tranzicije ostavio je duboki rez u
društveno političkom životu Sandžaka. Godine iza nas svjedoče o
političkoj brutalnosti, političkoj licemjernosti, nemoralu,
nerazumijevanju, iživljavanju, trgovini i marifetlucima svojevrsnim
pazarskom mentalitetu. Sandžački političari su lutali, izbezumljeni,
bez jasne predstave o vremenu i mjestu njihove političke rabote.
Bila su to vremena autonomija, sandžačkih ministara, policije,
vojske, memoranduma, ideja i ideala, koje su pod plaštom buđenja
uspavanih medvjeda i nacionalne svijesti, poslužile za svakodnevno
obilaženje sandžačke dijaspore i svečano otvaranje sandžačkih
konzulata, tamo negdje, u lijepoj Evropi. |
No, taj vakat je odavno prošao. Ali, kolo sreće se okreće! Šta god
mi prigovorili, kada čujem, kako je bilo uzbudljvo pripadati korpusu
nacionalnog buđenja i žaliti sa Homeinijem koji negdje sa Bosfora
kontroliše podgrijanu situaciju na Bliskom Sandžaku, pomislim da su
svi bili mahniti (ludi). Kada je došlo do Dejtonskog sporazuma,
smirivanja situacije na razbuktalom Balkanu, kažu da je Sloba obećao
da će smiriti situaciju u Sandžaku. Homeini se vraća, neviđeni
doček, stotine ljudi, ruže i kadife, hožgelduju pjesme pevaju,
ministri u ostavci, vjerni članovi kabineta, rektori, prorektori,
profesori, društveni radnici i aktivisti, zaštitnici nacionalnog
identiteta, uspavane ljepotice i crvenkape. Sretni i zadovoljni. E,
da: nasmijani!
Sandžak je u posljednje dvije decenije bio pod
specijalnim protektoratom beogradskog režima. Taj odnos konstantno
je proizvodio tenzije, po bilo kojem pitanju, od političkih,
ekonomskih, vjerskih. U prvim godinama demokratske konsolidacije u
Srbijii, Bošnjaci u Sandžaku su pokazali još jednom političku
nezrelost. Sukobljavanje između dva bošnjačka lidera Sulejmana
Ugljanina i Rasima Ljajića, obojica doktori, ostaviće dalekosežne
posljedice na pravac kretanja političkih odnosa u vremenu koje je
prethodilo. Iako je prije dvije godine došlo do faktičkog
"pomirenja" nekadašnjih sandžačkih političkih prvaka, sadašnjih
ministara u Vladi Srbije, efekti njihove politike ostaće dugo
ukorijenjeni među sandžačkim Bošnjacima. Ono što je nedostaljo, bilo
je neophodnost iskrenog dijaloga, a ne protokolarno pozivanja na
isti. Da li je samo nedostatak dijaloga, ili sa druge strane,
politički despotizam, apsolutizam i oligarhija primitvnog političkog
djelovanja određenih faktora, pitanje je. Ali, ipak mislim da je ovo
drugo. Nedostatak političkog pluralizma, a posebno građanski
orijentisanih pokreta, nametnuo se kao drugi problem, kao
neophodnost u vakumiranoj sandžačkoj političkoj sceni. U jednom
trenutku intelektualci, aktivisti civilnog sektora, mladi, studenti,
postali su žrtva političkog potkusurivanja i javnih poruka "teranja
u mišije rupe" koje su bile usmjerene sa ciljem zaplašivanja i
stvaranja atmosfere straha. To je bilo vrijeme raspirivanja mržnje
među sopstvenim građanima, poremećenost koja je išla do granica
političkog ludila, gdje su ljudski životi postali najjeftinija roba,
kojom se nažalost trgovalo. Medijska mašinerija usmjerena na
plasiranju neistina, dezinformacija, omalovažavanja pojedinaca, samo
je doprinosila destabilizaciji prilika. U demokratskim zajednicama,
demokratskim putem se osvaja vlast, legitimnim i legalnim
sredstvima. Krajnje je vrijeme, da sada, u ovom trenutku, pokažemo
političku zrelost, izbjegnemo tvrdu i neprimerenu retoriku, naučimo
da komuniciramo i vodimo dijalog. Jer, za dijalog je potrebno dvoje.
Pored političkog, religija koja ima važnu ulogu za Bošnjake u
Sandžaku, uključujući i njenu komunikativnu dimenziju, treba da
podrži i sadrži spremnost za dijalog.
Bošnjaci nikada nisu težili destabizaciji
zajednice u kojoj žive. Taj proces uvijek je kreiran od strane
zvaničnog Beograda, sa ciljem da se prikrivaju pravi i stvarni
problemi koji muče sve građanke i građane Sandžaka, od ekonomskih,
infrastrukturnih do ostvarivanja nekih osnovnih ljudskih prava, koja
su čak zagarantovana i međunarodnim konvencijama i dokumentima. Ali,
krivicu za stanje u Sandžaku snosimo i mi sami. Kumovali smo i
podržavali podjele, neprikosnovene lidere, stajali u zaštitu kada je
u krizi bila zvijezda i polumjesec, potpisivali deklaracije i težili
da ispravimo sve 'krive drine'. Sa druge, pak, strane u vladi
hiperaktivnog premijera Cvetkovića, dva su ministra iz redova
Bošnjaka, nekoliko državnih sekretara, pomoćnika, savjetnika. Nikada
do sada nije bilo više Bošnjaka u republičkim institucijama u
Beogradu nego u ovom trenutku. Njihova obaveza je bila da pomognu u
smirivanju situacije, poboljšaju sliku na terenu, utiču na kvalitet
života, povećaju stopu zaposlenosti, stvore ambijent za investiciono
ulaganje i doprinesu normalizaciji odnosa. Mi smo po nekom šablonu
"ja znam najbolje" krenuli u svojevrsno pluralističko oplođivanje
političke scene, rađanjem novih političkih partija, što je dobro za
demokratiju, ali kakve koristi će imati Bošnjaci? Vidjećemo na prvim
sljedećim izborima. Svakih dvadeset godina počinje nacionalno
buđenje; Sandžaku su potrebne demokratsko liberalne građanske
inicijative koje treba da mobilišu sve ljudske resurse za pokretanje
Sandžaka iz apatije i beznada.
(Autor teksta je istraživač i građanski
aktivista) |
