|
Glas žrtve
Tužitelj je glas žrtve, dakle, osoba koja obavlja
izrazito važan društveni posao. Žrtve krivičnih djela, dakle, i
ratnih zločina i njihove obitelji, uzdaju se u tužitelja kao u
zadnjeg zaštitnika njihovih interesa, a većina društva mora s
poštovanjem gledati na njegov rad.
Samo počinitelji zločina i njihov najbliži krug ne
vole, preziru, mrze i podcjenjuju dobre tužitelje. Takva je
koncepcija uloge tužitelja u društvu vladavine prava i jednakosti
svih pred zakonom.
Nažalost, naši su tužitelji uglavnom obrazovani u
drugom vrijednosnom sustavu, u sustavu neograničene državne moći i
političke manipulacije pravosuđem, a prije svega tužiteljstvom, koje
je uvijek vladina agencija. Tužitelja, koji je „na lancu“ i
kontroliran od nosilaca državne moći, nitko ne voli, kako to
primitivnim rječnikom objašnjava bivši hrvatski državni tužitelj.
Takvi tužitelji „grizu“ kad im politički gospodari to narede, a
okreću glave kad „gazde“ to od njih očekuju.
Zbog takva dominantnog mentaliteta u domaćim
pravosuđima na području bivše Jugoslavije, UN je inicirao osnivanje
Međunarodnog kaznenog sudišta, ad hoc tribunala koji je,
zahvaljujući UN-ovu autoritetu, bio zamišljen kao privremena
institucija iznad domaćih pravosuđa, koja je trebala uspostaviti
potpunu političku neutralnost, afirmirati poštovanje prema žrtvi i
suditi svima jednako, prema težini počinjenih zločina.
Umjesto sudišta, koje bi afirmiralo temeljna
ljudska prava i efikasno, u jasnom, efektnom i brzom suđenju osudilo
najvažnije inicijatore i neke od počinitelja ratnih zločina u
Hrvatskoj, BiH i na Kosovu, uspostavljen je spor, neefikasan
mehanizam, koji je najprije „gubio vrijeme“ na suđenje marginalnim
akterima, a „upropastio“ suđenja „kapitalcima“.
Slobodan Milošević, kao glavni izazivač rata i
ratnih zločina, nije osuđen, jer mu je uspjelo poigravati se
Sudištem i procedurom na Tribunalu. Prije izricanja presude, na
primjer, ubio se i okupacijski gradonačelnik Vukovara, koji je
organizirao pogon svojih sumještana „krive nacije“ i prokazivao
susjede kojima se poslije gubi trag u masovnim grobnicama.
Tipičan dio birokratije
Sudište je više sudilo vojnim zapovjednicima nego
li političkim inicijatorima zločina, a i u suđenju vojnicima nije za
javnost prepoznatljivo razdvojilo one koji su sudjelovali u ratu kao
mobilizirani ili profesionalni vojnici i ispunjavali naredbe radeći
normalan vojnički posao, od onih koji su pripadali političkoj
nomenklaturi, ratovali radi ostvarivanja političkih ciljeva i pritom
pretpostavljali da su ratni zločini, pa i genocid, „dio posla“.
Upravo je ovakvo razlikovanje bilo najveći
povijesni doprinos Nürnbergških procesa, koji su afirmirali
supremaciju zaštite prirodnoga prava i temeljnih ljudskih prava u
odnosu na pozitivno pravo. Za razliku od Nürnbergških procesa, koji
su bili brzi i efikasni i koji su snažno djelovali na suočavanje s
ratnim zločinima, prije svega, njemačkog naroda, ali su uspostavili
i temeljne standarde zaštite prirodnih prava za cijelu Europu, Haagu
to uopće nije pošlo za rukom.
Sudovanje u Nirnbergu za suce i tužitelje nije
bilo stvar izgradnje karijera i egzistencijalno pitanje, nego
doprinos globalnoj afirmaciji zaštite ljudskih prava. Te sreće s
Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY) nismo imali.
Od početka se ta institucija oblikovala kao tipičan dio UN-ove
neefikasne birokracije, a međusobni politički ratovi utjecajnih
skupina u Sudu uglavnom su njegovu osoblju bili važniji od posla
radi kojeg su okupljeni – kažnjavanja ratnih zločina i pomoći
postjugoslavenskim društvima da se suoče s crnim stranama vlastite
nedavne prošlosti.
Kalvarija, što ju je Sud prošao sa suđenjem
Vojislavu Šešelju, već je pokazala da je glavnina aktera u sudskoj
hijerarhiji dosegla razinu svoje nesposobnosti i da je taj sustav
sve manje sposoban proizvesti bilo kakav pozitivni efekt. Puštanje
Šešelja na slobodu, bez garancija i mehanizama koji će osigurati
njegov povratak u Haag, te ratovanje između raspravnoga i žalbenog
vijeća, odnosno klanova, kojima pripadaju suci u ta dva tijela,
drastično su narušili zadnje ostatke autoriteta tog Suda.
Tragikomičan rasplet s puštanjem aktera, koji je
najdulje bio bjegunac od međunarodne pravde, Gorana Hadžića, samo je
„šlag na tortu“. Na sreću, proces protiv Ratka Mladića odvija se
koliko-toliko normalno, iako ovaj despotski vojskovođa, koji je
osmislio i zapovjedio najgore zločine, pa i genocid, pred sucima
vješto izigrava dementnog zastavnika, a strahote zločina, što su ih
činili njegovi podređeni, ne dopiru do njegovih pristaša.
Najgore emocije
Šešeljev povratak u Srbiju na površinu je iznio
najgore emocije. U regiji, prije svega, u Hrvatskoj, antagonizam
prema njegovu ponašanju, retorici i postupcima ubrzo se pretvorio u
antagonizam prema susjednoj državi. Državni funkcionari u Srbiji,
mislili su da je dovoljno ignorirati Šešelja i da će se „duh vratiti
u bocu“, ali pokazuje se da je zloduhu iz devedesetih uspjelo načeti
proeuropsku atmosferu koju je Vučićeva vlada počela uspostavljati.
Vlada u Beogradu nije iskoristila niti njegov
najgori incident, spaljivanje hrvatske zastave pred zgradom suda, u
prisutnosti policije, u trenutku kad je u Haagu već bilo zatraženo
njegovo vraćanje u pritvor, da ga pritvori i pokrene proceduru
transfera u Haag.
Goran Hadžić tek je neinteligentni izvršitelj,
sudionik u zločinačkom poduhvatu, koji se slučajno našao na formalno
visokoj političkoj poziciji, a zapravo, u pravom smislu riječi,
nikad nije bio sposoban donositi političke odluke. Tako niti na
privremenoj slobodi neće činiti drugu štetu, osim one simboličke.
Međutim, Šešelj je svima zorno pokazao nekoliko
teških istina: međunarodna pravda nije uspostavljena i nije
efikasna, države u regiji još nisu demokratski konsolidirane i
politički se ne znaju nositi s takvim protudemokratskim štetočinom i
provokatorom, kakav je Šešelj, a domaće sudbene vlasti uglavnom još
nisu izašle iz autoritarne paradigme u kojoj je sudstvo samo
sluškinja politike.
|
