|
Uvod
Bezuvjetna nepristrasnost sudaca u građanskim i krivičnim suđenjima
je nezamjenjivo obilježje pravosuđa unutar svake zrele jurisdikcije.
Nepristrasnost je sine qua none uslov savremenog pravosuđa.
U praksi, biti “nepristrasan” znači da sudija ne smije imati
predrasude ili biti pristrasan strankama u postupku ili imati bilo
koji drugi interes koji bi mogao uticati na nepristrasnost. Niti on,
ili ona, ne smije promicati bilo koji interes koji bi uticao na
ishod suđenja, osim poštenog i pravednog odlučivanja o datom
problemu. U državama u kojima ovo nije tretirano kao kamen temeljac
pravosuđa javnost brzo izgubi vjeru u pravdu i cijeli pravosudni
sistem. Ovo vrijedi i za suđenja u domaćim i međunarodnim
jurisdikcijama. Sudije bi trebale biti osobe sa visokim moralnim
karakterom koje imaju integritet i koje su neovisne i nepristrasne.
Stoga, pretpostavlja se da se nepristrasnost ne može lako odbaciti.
Pošto nismo u mogućnosti da zavirimo u umove sudaca, njihovu
nepristranost treba odrediti prema njihovom ponašanju i izgledu kako
u javnom tako i u privatnom životu. Bez dokaza o interesu ili
udruživanju koji bi mogli uticati na nepristrasnost sudije, test
koji se najčešće primjenjuje u svrhu ocjenjivanja nepristrasnosti
jeste da pojava pristrasnosti nije prihvatljiva pod uslovima koje bi
dobro informisan i razuman posmatrač razumno prihvatio posmatrajući
akcije sudije. U svjetlu presumpcije nepristrasnosti, “razuman strah
od pristrasnosti” mora biti uspostavljen.
Pozadina
Sjedeći kao sudac ad litem u 2013. godini na suđenju Vojislavu
Šešelju pred MKSJ našao sam se na pogrešnoj strani navoda o
pristrasnosti kada je optuženi iznio prijedlog za moju
diskvalifikaciju sa klupe nakon što sam poslao privatni e-mail koji
sam pisao svojim prijateljima u Danskoj i koji je procurio u
javnost. U toj komunikaciji sam kritikovao Žalbeno vijeće MKSJ-a na
osnovu (tada) nedavnih oslobađujćih presuda u okolnostima koje su mi
bile iznenađujuće.
Prvo, Hrvati Ante Gotovina i Mladen Markač su oslobođeni u većini od
strane Žalbenog vijeća na osnovu tehničkog detalja koji se odnosi na
zaključak Pretresnog vijeća da su hrvatske granate koje su pale 200
metara dalje od zadatih vojnih meta u Kninu koji su držali Srbi i
tri okolna grada, bile rezultat neselektivnog granatiranja. Po
mišljenju Žalbenog vijeća, Pretresno vijeće je pogriješilo jer nije
pružilo objašnjenje zašto i kako je izabran radijus od 200 metara, u
kome se može legitimno granatirati, što je negiralo navodno učešće u
udruženom zločinačkom poduhvatu (UZP).
Međutim, Žalbeno vijeće nije pružilo smjernice o tome koliko bi
zadate mete trebale biti udaljene i gdje granata može pasti da bi se
to granatiranje moglo smatrati zakonitim. Dok je Žalbeno vijeće bilo
u pravu kada je naglasilo da udaljenost od 200 metara nema osnova,
mi se ipak trebamo zapitati da li je opsežno i teško granatiranje
Knina i okolice bilo nesrazmjerno u odnosu na ograničenu prisutnost
vojnih ciljeva na tom području i da li to krši Statut? Odnos
Žalbenog vijeća prema ovom problemu čini ovo pitanje relevantim za
pogođene pojedince i zajednice.
Drugo, srpski general Momčilo Perišić je bio osuđen za pomaganje i
podržavanje zločina počinjenih od strane Vojske Republike Srpske
(VRS) protiv bosanskih Muslimana u Bosni, tako što je pružao
logističku i osobnu pomoć, uključujući inter alia, snadbijevanje
oružjem, municijom, gorivom, treningom i tehničkom pomoći, iz Srbije
snagama bosanskih Srba koje su koristile ovu pomoć da počine
zločine. On je bio osuđen jer su njegovi postupci imali znatan
uticaj na počinjenje zločina; on je znao da su operacije VRS-a
uključivale masovne zločine protiv civila ili mogućnost da VRS-a
počini zločine i bio je svjestan da su njegovi postupci doprinijeli
počinjenju ovih zločina.
Presuda Pretresnog vijeća je donesena većinom, sa izdvojenim
mišljenjem sudije koji je glasao u korist oslobađanja na osnovu
manjka dokaza Tužiteljstva koji bi ukazivali na “konkretnu
usmjerenost ”. Iznenađujuće je to što se većina u Žalbenom vijeću
složila sa ovim sudijom, nakon čega je uključila uvjet “konkretna
usmjerenost” koji “uspostavlja krivičnu vezu između pomoći koju je
pružao optuženi i zločina glavnog počinitelja”. Kako Tužiteljstvo
nije ponudilo nijedan dokaz koji se tiče “konkretne usmjerenosti”,
general je bio oslobođen. Međutim, većina u Žalbenom vijeću nije
dala jasne smjerice o “konkretnoj usmjerenosti” i šta to tačno
podrazumijeva.
Obje oslobađajuće presude su pokrenule žestoku raspravu unutar
Tribunala i među mnogim akademicima i stručnjacima. O presudama se,
također, govorilo i u međunarodnoj štampi. Ja sam, također, bio
zapanjen onime što sam vidio u sudskoj praksi Tribunala. Nisam mogao
shvatiti zašto bi Žalbeno vijeće promijenilo svoju praksu tako
značajno u tako kasnoj životnoj fazi Tribunala. Jedini koji bi imali
interes u ovoj promjeni, po mom mišljenju, vojni su establišmenti u
državama koje su uključene u oružane sukobe u drugim dijelovima
svijeta, poput SAD-a i Izraela i također bih trebao dodao Rusiju,
Francusku, Veliku Britaniju i ostale.
S vojnog aspekta interes bi mogao biti u tome da se za buduće
naraštaje osigura to da Tribunal ostavi nasljeđe po kojem se
superiorni vojni časnici mogu držati odgovornim za zločine koje su
počinili drugi ako su nekako bili direktno uključeni u počinjenje
zločina, na primjer prema standardima novog uslova: “konkretna
usmjerenost”, ili da su imali jasne i uspostavljene smjernice koliko
daleko bi granate trebale pasti od zadate (zakonite) mete bez toga
da se napad ne okarakteriše kao nezakonito granatiranje.
Svaki takav interes vojnih establišmenata bi možda bio razuman kao
pokušaj da se smanji rizik od međunarodnog procesuiranja viših
zapovijednika, ali, po mom mišljenju, to je vrlo teško opravdati.
Zapovijednici bi trebali biti oprezni u pokušajima sprečavanja
počinjenja zločina od strane njihovih podčinjenih ili u
provjeravanju počinilaca kroz krivične istrage odmah nakon što prime
informaciju o tome da su zločini počinjeni.
Ako je zaista “konkretna usmjerenost” bio uslov za krivičnu
odgovornost pomaganja u zločinu, pretpostavka u mojoj osobnoj e-mail
komunikaciji je bila ta da će biti teško osuditi zapovijednike pod
ovim uvjetima.
Moji pogledi
U mjeri u kojoj je predsjednik MSKJ-a, u to vrijeme sudija Theodor
Meron, koji je sada predsjednik Međunarodnog rezidualnog mehanizma
za krivične tribunale (MICT), potencirao oslobođanje unutar Žalbenog
vijeća kojim je presjedao, pitanje je bilo da li je on bio pod
uticajem na jedan ili drugi način od strane vojnih uspostava. Ovaj
problem sam potencirao u svojoj osobnoj komunikaciji zato što je
predstavljao moralnu dilemu za mene: mogao sam imati poteškoće pri
nastavljanju obnašanja pozicije suca u Tribunalu koji se na takav
način izložio vanjskom uticaju, koliko god on bio neznatan. To je
bila frustrirajuća tema koja je stvorila probleme u komunikaciji sa
mojim prijateljima kod kuće. Ne vjerujem da je dobro informisani
promatrač to mogao propustiti čitajući moj tekst.
Živeći u inostranstvu mnogo godina, u Kanadi, Africi i Haagu, ušlo
mi je u naviku da pišem pisma, jednom ili dva puta godišnje, svojoj
porodici i prijateljima kući sa kojima dijelim iskustva i neka svoja
osobna mišljenja. E-mail koji je procurio u javnost je bio ta vrsta
komunikacije. To pismo je po svojoj prirodi jasno bilo privatno i
povjerljivo.
Do danas ne znam kako i ko poslao tu komunikaciju danskom tabloidu,
veoma kratko nakon što sam je poslao. Nisam ni pomislio da bi neko
od mojih prijatelja poslao pismo štampi jer bi oni odmah shvatili da
je pismo povjerljivo. Gledajući unazad, bio bih šokiran da je bilo
ko od mojih prijatelja pokazao manjak pristojnosti i poslao pismo u
tabloid koji bi se bavio bilo kakvim skandalom da bi imao veću
čitanost, što je, na kraju krajeva i učinio, radije nego potencirao
na važniju diskusiju koja se tiče mogućeg vanjskog uticaja na
Tribunal.
Priznajem da nije bilo pametno da kao sudac iznosim tako otvoreno
svoju zabrinutost u privatnom pismu koje je bilo upućeno na 56
adresa članova moje porodice i prijatelja, ali moja savjest je u to
vrijeme bila razorena. Također je bilo naivno to što nisam shvatao
rizik curenja, a moja komunikacija nije trebala postati javna. Ipak,
odluka Komisije da me razriješi dužnosti je bila, po mom mišljenju,
pogrešna.
Procedura
Prema Pravilniku o postupku i dokazima MKSJ-a, predsjedavajući
sudskog vijeća čiji je član sudija u pitanju, mora da se posavjetuje
sa tim sudijom, a zatim da podnese izvještaj predsjedniku koji nakon
izvještaja predsjedavajućeg sudije imenuje Vijeće u kojem su tri
suca. Predsjednik Meron je odmah izuzeo sam sebe i proslijedio
problem potpredsjedniku koji je odmah imenovao Vijeće od tri suca
koji su se pozabavili problemom. Ja sam predao memorandum sa
objašnjenjem i interpretacijom sadržaja moje osobne komunikacije
predsjedavajućem sudiji u slučaju Šešelj, koji je nakon toga predao
svoj vlasititi izvještaj, zajedno sa mojim memorandumom
potpredsjedniku. Oba dokumenta su nakon toga proslijeđena Vijeću,
koje je donijelo odluku o diskvalifkaciji 28. augusta 2013. godine;
većina je odlučila da me treba diskvalifikovati iz sudskih
postupaka.
Odluka
U svojoj Odluci Vijeće je odlučilo da ne prizna i ne razmotri
izvještaj predsjedavajućeg sudije kao i moj memorandum, tvrdeći da
Vijeće nema obavezu da uzme naša mišljenja u obzir pošto mi nismo
bili direktno uključeni u sudski postupak. Stoga je Odluka donesena
isključivo na osnovu zahtijeva odbrane, reakcije Tužiteljstva i
neoficijalnog prevoda moje osobne komunikacije bez uzimanja u obzir
mog mišljenja. Čak i da nisam bio uključen u suđenje Šešelju, Odluka
da me se diskvalifikuje iz tog slučaja se jasno ticala suđenja, što
se direktno odrazilo na moju ulogu sudije. Po svim standardima
pravednosti, trebao sam imati pravo da se moja mišljenja uzmu obzir
od strane Vijeća.
Drugo, predsjedavajući Vijeća, koji je trebao razmotriti moju
diskvalifikaciju, bio je isti sudija koji je prvobitno imao suprotno
mišljenje na suđenju protiv generala Perišića, a na čiji su
suprostavljeni argumenti uveliko uticali na to da Žalbeno vijeće
donese osloboađajuću presudu. Drugim riječima, taj sudija je očito
imao lični interes u opovrgavanju moje kritike upućene Žalbenom
vijeću, a koja se ticala oslobađajuće presude Perišiću, zato jer je
on sam bio autor argumenata na osnovu kojih je general u konačnici
bio oslobođen od strane Žalbenog vijeća, što sam ujedno i kritikovao
u svom pismu. Ironično je to da je predsjedavajući Vijeća utvrdio
moju pristrasnost, kada je i on sam bio takav.
Treće, većina u Vijeću nije uradila test koji bi utvrdio da li je “u
okolnostima, kao razuman i dobro obavješten posmatrač, na razuman
način utvrdio pristrasnost”. Nakon što su pročitali navode u mom
pismu, većina je zaključila da “kada se pročita kao cjelina, pismo
pobija nepristrasnost”. Međutim, ja čak nisam niti spomenuo
Šešeljevo ime, niti sam se pozvao na njegovo suđenje, zato što se
moja zabrinutost nije ticala Šešelja ili drugih političara, već
interes generala i vojnih establišmenata u vezi mogućeg interesa u
podizanju zakonskih uslova za osudu generala.
Vijeće se zabavilo ovim pitanjem u svojoj Odluci pozivajući se da je
Šešelj optužen, inter alia, zato što je “upravljao paravojnim
jedinicama”, ali njegova uloga se nije mogla porediti sa ulogom
vojnog komandanta tokom borbe. On je bio političar koji je povremeno
posjećivao paravojne dobrovoljce na liniji sa ciljem da im podigne
moral, ali koliko ja znam, on se nikada nije upuštao u određivanje
vojne taktike ili kontrolu borbi na polju. Moje pismo nije imalo
nikakve veze sa Šešeljom, niti se posebno odnosilo na Srbe kao takve
(kako je Šešelj tvrdio u svom zahtijevu); Gotovina, čije sam
oslobađanje također osporio u svom pismu, je bio Hrvat.
Konačno, Odluka implicira da sam smatrao da generali ili Srbi
trebaju biti osuđeni bez obzira na dokaze. Ovo očito nije bilo dobro
shvaćeno. Vijeće je impliciralo da sam u svom pismu naveo da vojni
komandanti uvijek trebaju biti osuđeni za zločine koje su počinili
drugi sa njihovim znanjem i podrškom, ali je onda uključena nova
praksa “konkretne usmjerenosti” koja zahtijeva dokaz koji pokazuje
mnogo veći stepen namjere i sudjelovanja u budućnosti, čime se daje
prednost očuvanju zakona kakav je i bio prije presude Perišiću. Ovo
ne implicira totalnu abdikaciju iz svih mens rea i actus reus
zahtijeva.
Zakonska prava
Diskvalifikacija sudije iz određenog suđenja mora biti zasnovana na
dokazima da je taj sudija imao predrasude protiv optuženog u tom
suđenju, ne samo navodne predrasude protiv apstraktne kategorije
osoba sa malom ili nikakvom sličnosti sa optuženim. Moje lično
razumijevanje Odluke je da sam bio diskvalifikovan ne zato što sam
pokazao predrasude prema optuženom, već zato što sam kritikovao
oslobođajuće presude od strane Žalbenog vijeća i ulogu predsjednika
Merona u tome, na način da se to smatralo nelojalnim zato jer se
nisam direktno obratio njemu. Ako ništa, mogli su zaključiti da sam
u svom pismu pokazao predrasude protiv predsjednika Merona (što
nisam), ali to nije argument da me se diskvalifikuje iz suđenja
Šešelju.
Pitanje propusta Pretresnog vijeća u suđenju Gotovini i i ostalima
da opravda svoj izbor od maksimalnog učinka od 200 metara za
zakonito granatiranje legitimnih meta tokom oružanog napada ostaje
neriješeno u smislu da Žalbeno vijeće nije pružilo alternativne
smjernice. Izbor Pretresnog vijeća u pitanju raspona od 200 metara
je donesen u interesu optuženog i to može u nekom smislu izgledati
čudno, u nedostatku bolje riječi, namjera Pretresnog vijeća da
osigura pravičnost je korištena da se opovrgne presuda, a kamoli
propusti Žalbenog vijeća da pruži daljnje smjernice u ovom pitanju.
Masovno granatiranje Knina i okoline je prouzrokovalo to da 15 do
20.000 Srba civila napuste ta područja. Optuženi nisu proglašeni
krivim za ovo.
Nasuprot tome, drugi problem o primjeni “konkretne usmjerenosti” kao
uslov za osudu pod načinom odogovornosti koji podrazumijema
pomaganje i podržavanje, uspostavljeno od strane Žalbenog vijeća u
slučaju Perišić, bio je korigiran od strane Žalbenog vijeća MKSJ-a u
kasnijim presudama. U slučaju Šainović i ostali, drugostepena
presuda je dostavljena u januaru 2014, Žalbeno vijeće je odbilo
pristup usvojen u Perišiću da je “konkretna usmjerenost” element
actus reus u pomaganju i podržavanju. Godinu dana kasnije, u januaru
2015. godine, Vijeće je potvrdilo ovaj stav u slučaju Popović i
ostali, što se dalje ponovilo i u slučaju Stanišić i Simatović, 9.
decembra 2015.
Zaključak
Čekao sam do donošenja prvostepene presude Šešelju 31. marta 2016.
da bih objavio svoje mišljenje. Moguća žalba na presudu bi mogla
uticati na oslobađajuću presudu Pretresnog vijeća. Žalim Odluku koja
me je diskvalifikovala iz Šešeljevog postupka, ne zato što još
uvijek vjerujem da je Odluka, zbog razloga koje sam ranije naveo,
neosnovana, nego i zato jer je moja diskvalifikacija prouzrokovala
to da je drugi sudija uzrokovao značajno odlaganje u suđenju protiv
optuženog koji je 10 godina bio u pritvoru u Haagu. Zaista, klupa na
kojoj sam sjedio na suđenju Šešelju je bila udaljena samo nekoliko
mjeseci od donošenja presude. Ova epizoda ostaje misterija za mene. |
