|
Reportaža
Starica je treptala, reflektor joj je smetao. Malo
je okrenula glavu, a Profesor je smanjio svjetlost i natočio kavu u
fildžan. Starica je fildžan dotaknula usnama i odložila ga. "Mogu
počet", rekla je i pogledala u kameru.
Profesor je kimnuo glavom.
"Onda, da kažem to moje… Evo me. Tu sad sjedim
pred vama, a u grlu mi stoji riječ. Bilo bi bolje da tamo i ostane,
ali neće, ne može… Nešto bih rekla, ali se bojim... Bojim se i riječ
izgovoriti, jer znam da je grijeh govoriti. A ne mogu ne govoriti.
Ne mogu ne govoriti! Ne znam ni da li smijem ne govoriti... Ko
smije? A svi govore. Ja bih, eto, morala… Morala bih nešto
ispričati... Ne zato što sam stara i mudra, jer stara jesam, ali
nisam previše školovana, a još manje sam mudra. Nisam ni neškolovana
pa da se kaže kako nena blebeće u svom neznanju. A opet,
neprosvijećena sam, neuka... Ali sve ovo što bih morala ispričati
nema veze s mojom mudrošću i školovanjem. Ima to veze s onim što sam
proživjela, s onim što sam skrivila, s onim što me boli... Eto, to
je ono. Mudri ljudi kažu da je zapisano da čovjek hoće dok je živ da
griješi... Velika je to istina. Ja to dobro znam. I znam da moram to
izreći da i drugi znaju… Je l se sve to snima?"
"Samo govorite", rekao je Muž. "Bit će to odlična
priča."
Starica kima glavom. "Mala je ta moja priča, a
opet – veća je od cijelog mog života. Jer što je bio život moj?...
Gdje je bio, kada je bio? Gdje sam to ja živjela, kada sam život
proživjela?... Pokušavam se sjetiti nečeg lijepog, nečeg dobrog u
svom životu... Vele da ljudi pamte samo dobre stvari, samo ono
lijepo što im se u životu dogodilo. A ja, ja se malo čega takvog
sjećam. Malo čega lijepog. Ne sjećam se gotovo ničega što je bilo
prije... prije Onoga... Malo se čega sjećam, doista. Malo... Pričaju
o djetinjstvu, a ja se djetinjstva premalo sjećam. Iz djetinjstva
sjećam se visoke tarabe. Možda i nije bila tako visoka, ali sam ja
bila malena. Sjećam se da je bilo sramota gledati kroz tarabu, kroz
rupe od ispalih čvorova i proreze između dasaka. Bilo je sramota
gledati ovamo i gledati onamo, i unutra i napolje. A opet se
gledalo. Kroz rupu u tarabi nekad se vidjelo kako ljudi prolaze, a
nekada oko. Nikada nisam saznala čije je bilo oko. Pobjegla sam kad
sam ugledala oko. Bila je sramota da žemsko dijete bude izloženo
pogledu izvana... Uvijek je nešto bilo sramota. Toga se sjećam. I
ono što nije bilo sramota za druge, bilo je sramota za žene... Eh,
sramota! Prokletstvo žemskog čeljadeta! Prokletstvo i nevolja moja."
Zastala je starica, Profesor joj je primaknuo
fildžan, a ona je srknula. Trenutak je šutjela pa kada se činilo da
više neće ni progovoriti, nastavila je monotono:
"Pričaju i o mladosti, a ja se i mladosti slabo
sjećam. Ne sjećam se tih proljeća koja spominju, ne sjećam se
cvijeća koje smo, vele, u vijence plele. Ne sjećam se biglisanja
biljbilj-ptice. Možda sam se prije sjećala, prije Onoga... ali sada
se ne sjećam više. Ne sjećam se žubora šedrvana. Ah, sjećam se samo
žubora onog nesretnog potoka, jadna ti sam!... Ali to je bilo
kasnije, puno kasnije. A onoga prije, kao da nije nikada ni bilo."
Pošutjela je trenutak.
"Iz mladosti sjećam se neke zmije. Na velikom
kamenu, u džibaru, nedaleko kuće, poviše puta... Bila je tako neka
udubina. Uplaših se ja, a vala uplaši se i ona. Valjda se uplašila
zato što iz one udubine nema kamo pobjeći nego prema meni. Skamenila
se ja kao onaj kamen pod zmijom, sve mislim da će skočiti, iako je
babo uvijek govorio da zmije ne mogu da skaču, a žene ne mogu da ne
oštre jezike u baškaluku... To mu je bila samo uzrečica, jer u nas
nije ni bilo baškaluka... Prisjetila sam se kako babo govori, a opet
– ne znam. Ako se pomaknem, skočit će na me. A ona se uvukla u
udubinu pa samo glavu podigla i jezikom paluca. I onda me neko
zazva, pa dok sam se ja okrenula, zmije nesta. Ali onaj jezik nisam
zaboravila... Tanak, a živ kao rasječena kandžija. I sada mi se koža
naježi kad pomislim... Ah, trebala sam tada razumjeti da sve zlo od
jezika dolazi. Sve zlo od jezika dolazi! Džehalet, neprosvijećenost
naša navodi nas da govorimo i onda kada bi trebalo mukom mučati.
Bolje bi bilo da se insan bez jezika rađa. Sve je zlo u riječima
koje nam s jezika silaze. Tako je Ono i počelo. Ne sjećam se kada,
ali bilo je odjednom. Počelo je riječima. Počelo je od jezika.
Odjednom je neko umjesto komšija izrekao balija. Odjednom ja, nena,
ovaka kakā jesam – postala balinkura. Ružne li riječi! A opet izlazi
iz nečijih usta... Kako ja mogu biti balinkura kada sam se cijeli
život samo stidjela? Kada sam se stidjela što postojim!... Uvijek
sam se stidjela da ne učinim neku sramotu. Glavu okretala, uši
pokrivala da ne vidim i ne čujem nešto što ne priliči. Stidjela sam
se i za one koji sramotu čine, i za one koji tu sramotu gledaju ili
slušaju... Takvom su me svi i znali, pa niko od mojih nije preda
mnom koju grubu riječ ili psovku izgovarao... Govorili su: 'Nije ona
džabe dobila ime Ediba. Nježna je i fina kao što joj ime kaže.' A ja
sam se i toga stidjela. Bilo me sramota da me hvale... A onda
odjednom – balinkura! Što nisam umrla onda kada su me prostaci
počeli prostakušom nazivati? U priči i pjesmi srce puca od bola, a u
stvarnosti boli, boli, boli do neba, ali neće da prepukne. Srce je
tvrđe od dževahira, tvrđe od alem kamena. Pritišće i boli, ali ne
puca!"
Pritisnula je dlan pod grlom na prsa. Šmrcnula je
i činilo se da će obrisati suzu, ali oči su joj ostale suhe. I
činilo se kao da gleda u neku nevidljivu daljinu.
"Vele da ono što se dogodi – dogodi se zato što je
zapisano da se dogodi. Kad neko umre, vele: Bilo je tako zapisano. I
kad se neko zaljubi, vele: Bilo je tako zapisano… Meni nije bilo
zapisano da se zaljubim. Mogla sam, bilo je prilike. Dali su me bili
u gimnaziju. Vele, neka je žemsko čeljade, ali je iz dobre kuće.
Naša je kuća slovila od starine kao dobra, pa nam je ugled ostao i
kada je blagostanja nestalo. Ostao ugled kao teret. Moraš ovo, ne
smiješ ono. Moraš ono, ne smiješ ovo. Vremena se mijenjaju, rekoše,
pa neka naša Ediba bude prva iz ove kuće koja će škole završiti,
kako joj i imenu pristaje. Zapisano je valjda, vele, da pođe u
gimnaziju, pa da mudre knjige čita da joj se ne bi mladenačke misli
po glavi motale. Jer ionako nema tu mladića koji bi joj rodom bio
ravan, da je uzme za ženu. Neka se školuje i neka pričeka. Bilo je
ondje u školi zgodnih mladića, a i ja sam se nekima svidjela.
Ponekad me neko u oči pogledao, a ja pogledam u zemlju. Mogla sam se
tada i zaljubiti, mlado-ludo, mogla sam, velim, a opet – stidjela
sam se. Valjda sam i ja vjerovala da će nadoć ono što je zapisano…
Je l predugo pričam? Ima l dosta vremena?"
"Pred vama je cijeli dan", rekao je Profesor. "Ako
ogladnite ili nešto poželite, samo recite."
"Nije meni do hrane… Gdje sam ono stala?... Kad je
bilo negdje oko mature, stao me salijetati stariji čovjek. Nisam to
shvaćala, nisam razumjela. Bio je nešto mlađi od bábē, ali ne puno,
pa nisam razumjela odmah što bi on od mene. Onda mi je mater
objasnila, jer moj se Alaga njima već bio izjasnio prije nego što
sam ja i razumjeti mogla. Objasnila mi je mater da je on čovjek
ugledan i imućan, pa ako je već tako zapisano, što onda imam čekati.
Stid me bilo odbiti ozbiljna čovjeka kojem je toliko do mene stalo.
Valjda je doista tako i bilo zapisano. Jer zavoljela sam ja svoga
Alagu, bez obzira na sav stid i muku što sam u početku osjećala…
Valjda je tako bilo zapisano…"
Srknula je hladnu kavu.
"Eh, pisano… zapisano… Valjda je bilo zapisano i
da rodim tri kćeri, jednu za drugom, na svoju i njihovu sramotu, jer
svi su očekivali sina... Iako je moj Alaga bio prosvijećen čovjek i
govorio je da su svi ljudi jednaki, i muškarci i žene... Nismo imali
oko kuće ni visoku tarabu... Onda se rodio i sin. Možda sam tada
bila najsretnija u životu. Ispunila sam ono što se od mene
očekivalo. Nisam podbacila kao žena. Možda sam, velim, tada
najsretnija bila. Vjerovatno jesam, ali ipak velim možda, jer i toga
se slabo sjećam. Bila sam iskrvarila mnogo, a niko se nije sjetio da
me pogleda. Kada su mi počeli davati infuzije, nisam više ni znala
za se...
Ali nije bilo zapisano da umrem.
A sin nije ni zaplakao, nije se pobunio što se hrani na prsima tuđe
žene. Bio je nalik na moga bábu, a bábo je bio čovjek dobra srca, pa
smo mu zato dali ime Atif."
Ispružila je prste i gledala svoje smežurane ruke.
"Radovala sam se djeci, valjda sam se radovala
kako rastu, kako su u školu kretali, jedno za drugim. Koja majka ne
voli svoju djecu, koja ne uživa u njima, koja im se ne raduje?
Valjda sam se radovala, mislim, znam da sam se radovala, ali sada
više tu radost ne pamtim… Da…
Asli sam se radovala valjda i unučadi. Najmlađa se
kći prva udala, preko reda, vrela krv – zna se.
Radovala sam se unučadi i djeci svojoj, priznajem,
a stidim se i kajem zbog te svoje radosti. Jer moja je radost
prokleta. Nije se tada trebalo radovati, nego zakukati. Ali kako bih
ja tada znala? Jesam li znala da je zapisano da je čovjek uvijek na
gubitku? Novi čovjek, nova nevolja, nova nesreća... Je l vam ima
smisla ovo što govorim?"
Obojica su kimnula glavom.
"Vele da ono što se dogodi – dogodi se zato što je
bilo zapisano da se dogodi. Ne znam, ne znam... Kad bi tako bilo,
niko ni za što ne bi bio kriv. A ja jesam. Ja sam kriva... Ja sam
kriva za sve... Ne za sve što se dogodilo, ali kriva sam za ono što
mene boli... Možda sada dolazim na ono glavno.
Svi su od mene očekivali mudrost, a mudrosti u
mene nije bilo. Zašto su mislili da bih trebala biti mudra? Valjda
zato što sam bila nena. Dugo sam bila nena, najduže u životu. Pa me
svi pitaju: Kaži, neno, kako je bilo ovo, kako je bilo ono... Kaži,
neno, kako bi ovo valjalo uraditi? A ja kao znam. A ja kao
najmudrija na svijetu. I na stid sam zaboravila, pa na svoju sramotu
sve one mlađe poučavam. 'Nemoj, kćeri, ovako, nego onako!'
'Bolje će ti biti da to ovako uradiš.'
I sve tako govorim i mudrujem, kao da išta znadem.
'Je li, neno, zašto nam govore da smo Turci?' –
pitaju me.
'Ne znaju što govore', velim ja. 'Neuk svijet, pa
ne zna što govori.'
'A nismo li mi, neno, možda ipak Turci?'
'Nismo, blago moje', odgovaram ja i mudrujem,
onako kako je meni bábo govorio, 'oni koji su se kao Turci osjećali,
imali su prilike više puta otići u Tursku. A mi koji smo ostali,
pripadamo ovamo, i rodom, i jezikom, i običajima. Ne slušajte
neuke', mudrujem ja, 'jer ono što neuci govore – i nema nekog
značenja.'
A imalo je!"
Uzdahnula je i ponovila:
"A imalo je!... Za druge sam govorila da su neuki,
a sama sam bila neuka, na sramotu i nesreću svoju.
Možda je doista bilo zapisano da ne bježimo kada
je bježati trebalo... Ali kada su mene pitali 'Je li, neno, je l’
treba bježati?' – ja sam odgovarala 'Zašto bismo bježali kada ništa
skrivili nismo! To zli ljudi hoće da nas zavade. Ali neće uspjeti!'
Neće uspjeti! Tako sam govorila u svojoj neukosti, a mislila sam da
sam mudra. Tako sam mislila, na svoju nevolju i sramotu…
Možda je doista bilo zapisano da bježimo kad je
bilo prekasno... Možda je doista bilo zapisano da se sklanjamo gdje
zaklona nema... Ali mene su oni mlađi uvijek pitali, i ja sam
odgovarala jer mi se činilo da znam odgovor. A nisam ga znala. Nisam
znala što nam je zapisano."
Zašutjela je.
"Ako ste se umorili, možemo prekinuti", rekao je
Profesor.
Starica je samo odmahnula glavom.
"Onda se odjednom moralo bježati, jer valjda je
tako bilo zapisano, ali niko se tada nije sjetio da mi kaže:
'Rekla si da nećemo morati bježati.'
Niko se toga nije sjetio – osim mene same. Sjetila
sam se i stidjela sam se. Eto…
Moralo se bježati. Nije više bilo biranja.
Muškarci su otišli s puškama da zadrže zlo koje dolazi, da nam
pomognu pobjeći u sigurnost.
'Svijet neće dopustiti da vam se učini zlo. Tu su
ovi, te mirovne snage. Oni su došli ovamo da nas zaštite. Niko ih
nije tjerao da ovamo dolaze, znači: žele nam pomoći.'
Tako su govorili. Tako sam i ja govorila svojoj
najstarijoj kćeri i snahi. Ali tada sam već znala da ne vjerujem u
to što govorim, i da govorim samo da ohrabrim i njih i sebe. A jesam
li ikoga ohrabrila? Ili sam samo i njih i sebe navela da srljamo u
najgore? Ako je bilo zapisano da bježimo onako kako smo bježale,
onako kako su i drugi bježali, onda za to ne bih ja trebala biti
kriva. Ali ja krivicu osjećam. Kriva sam što sam i tada govorila
krivo. Kriva sam što sam bježala bez nade, a drugima lažnu nadu
budila."
Zavrtjela je glavom, coknula usnama, slegnula
ramenima.
"Bježali smo u sigurnost, a sigurnosti nigdje nije
bilo. Oni što su nas trebali zaštiti nisu nas mogli ni prihvatiti.
Nije bilo mjesta ni za desetinu naroda koji se onamo sjatio. I tako
se nađosmo bez zaštite, bez svojih, bez hrane, bez vode. Sve one
žene koje su bile u našoj grupi odjednom gledaju u mene i traže
izlaz i spas.
'Umrijet ćemo bez vode. Što da se radi, neno?'
Odjednom ja postala i njihova nena. Postala nena i
onima koje nikada prije ni vidjela nisam. Plaču i od mene očekuju
spas. Tada sam rekla da pođemo prema onim kućama koje smo vidjele u
bježaniji našoj, prema selu koje je izgledalo napušteno. Ja sam to
rekla. Ja. A one poslušale. I ja sama, na svoju sramotu i nevolju,
poslušala svoju ludu glavu. Da smo imale snage još bismo i potrčale.
Potrčale bismo u svoju propast!"
Raširila je starica ruke kao da se čudi.
"Odjednom oko nas insani s puškama! Neki se smiju,
a neki nas gledaju kao podivljali psi. Žene zavapiše. Ali ni jedna
ne moli za milost – nego traže vode! A oni nam dadoše rakije. Poneka
neće, a oni udri po njoj. Šakom, nogom, kundakom.
Onda su nas otjerali u neku jarugu gdje je bilo
još tih divljaka, ali se više niko nije smijao. Jednoj djevojci
strgoše odjeću i onako u razderanoj odjeći bace je na zemlju.
Dvojica je drže, a jedan polegao na nju, pa je još šakom udara da se
ne otima."
Kima starica glavom kao da joj i samoj treba
potvrda.
"Niko ne zna koliko je to trajalo. Sve su žene
došle na red. Nisu se ni branile. Samo su jecale i drhtale od strave
i užasa. A ja pokrila oči da ne gledam. Odjednom čujem:
'Daj i babet'nu ovamo, da se ne žali poslije
Ujedinjenim nacijama.'
Tada sam pomislila samo na svoga džanteslim Alagu,
da je dobro što je umro, pa neće nikada za ovo saznati, za moju
nevolju i sramotu, za bol i za krv koja mi se po nogama slijevala.
Poslije su nas tjerali nekamo, tjerali nas kao stoku, pa nam opet
zlo činili. Mene više nisu zlostavljali. Sâm Allah zna koliko je to
trajalo..."
"Hoćete li se odmoriti?" upitao je Profesor, ali
starica je samo podigla dlan.
"Negdje je zapucalo, pa nastade neka trka i
dovikivanje, a onda nas ostaviše da sjedimo na zemlji, bez riječi i
bez suza, jer suze su bile isplakane, a govoriti kao da smo
zaboravile.
Kasnije, kada smo se spustile niz kosinu i dok smo
se prale u potoku, sve su žene uglas govorile. Kukaju i proklinju.
'Naši su još u šumi', veli jedna, a misli na naše
muškarce, 'puške imaju u ruci. Oni će nas osvetiti!'
I druge su to prihvatile, pa govore o muškarcima,
o muževima i sinovima koji će ih osvetiti.
Ja sam ćutala i drhtala od hladne vode, ali se
nisam prestajala prati. A onda sam i ja progovorila, na svoju
nesreću. Progovorila u ludosti i neukosti svojoj. Ja koju su
smatrali mudrom! Ja koja sam znala kakvo se zlo krije u riječima,
kakvo zlo ljudski jezik predstavlja... Zašto nisam i dalje šutjela?
Čovjek hoće dok je živ da griješi... Velika je to istina... Tada sam
rekla ženama da ne prizivaju na osvetu, da ne prizivaju da ih osvete
muževi i sinovi. Allah neka nam dade milost, rekla sam, da naši
muški, naši sinovi nikad ne saznaju za ovu našu nevolju i sramotu.
Da, zaista, to sam rekla, zavapila ondje, stojeći u hladnoj vodi, u
potoku... u potoku…"
Zadrhtao je staričin glas pri posljednjoj riječi i
činilo se da će ipak zajecati, ali lice joj je ostalo nepomično.
Micale su se samo naborane usne.
"Kriva sam, kriva i moja se krivica ničim ne može
izmjeriti. Jer to što sam zazvala, zaželjela, zamolila, ponadala se
u ludosti svojoj – tako se i dogodilo. To mi se ispunilo. Niko od
naših muških nije o tome ništa saznao. Ni moj Atif, ni zetovi.
Obistinile se moje riječi nesretne! Nisu mogli ništa saznati. Prije
nego što smo stigle na sigurno, njih su zarobili, odvezli
autobusima, iskrcali u pustoši i pobili… pobili, pobili..."
Šutjela je trenutak.
"Ostala sam živjeti sa svojom nesrećom i svojom
krivicom, jer ne znam umrijeti. Srce boli, ali neće da prepukne.
Valjda je zapisano da ni na trenutak ne smijem zaboraviti da sam
kriva... A jesam li samo ja kriva? Što je s drugima? Koliko se
ljudskih krivica u tome sabralo?... Valjda je zapisano da svoju
krivicu moram priznati i cijelom svijetu razglasiti... Ne mogu o tom
ne govoriti... A šutnja… šutnje će ionako biti previše… Sve će
prekriti…"
Muž je podigao glavu s monitora, a Profesor je
lagano smanjio svjetlost i ugasio reflektor.
|
