|
Dok se njihov „status“ politizira, dok se
ideologizira na mnoštvo načina i na raznim instancama, šehidi ostaju
u svojoj vrsti superiornosti, upravo u skladu sa značenjem riječi
šehid (etimološki: „onaj koji pogibijom svjedoči Istinu“):
postrojeni u nepreglednom polju bijelih nišana, oni – pogibijama
nedužnih – ispisuju povijest, suštinski neporecivo svjedočenje
Istine, ne mareći za politička i politikantska krivotvorenja koja se
već četvrt vijeka bezdušno i bogohulno proizvode u vezi sa
značenjima i smislom njihove smrti. Bestidna politika i teško
oboljela ideologija pokušavaju oskrnaviti svetost njihova stradanja,
a zapravo obje svjedoče time o vlastitoj neetičnosti, čak
nakaznosti.
Stoga je neshvatljivo da iz godine u godinu upravo
tu, na tome stratištu, domaći i bjelosvjetski političari drže
govorancije, nastojeći profitirati na smrtima mnoštva nedužnih – na
genocidu koji je najviši mogući oblik ispoljavanja đavolje
pomamljenosti u ljudskoj prirodi. Ničim kao time ne ponosi se Sotona
jer ne postoji ništa što je toliko blasfemično i stravično upereno
protiv samoga Boga. Potočari nisu mjesto za licemjerne političke
govore već su tu primjerene samo dvije vrste ponašanja: moralan
čovjek u Potočarima naprosto zanijemi, a pobožan čovjek nigdje kao
tu ne osjeti potrebu da se skrušeno Bogu obrati.
Potočari su mjesto samo za mūk i molitvu. No, u
vezi sa bezočnostima i krivotvorenjima koja se uporno ponavljaju o
stratištu Srebrenica – o genocidu – valja podvući nekoliko stvari.
Naime, neka vrsta rasprave u javnosti i politici usredsređuje se na
dvije krajnosti. Jedna je sklonost ka tvrdnji o navodnoj
genocidnosti cijeloga naroda. Druga je sklonost ka tzv.
individualiziranju odgovornosti za genocid u Srebrenici. Nijedna
krajnost nije tačna.
Nikada za genocid nije kriv narod. Devedesetih
godina je u Armiji BiH bilo Srba, bilo ih je itekako i izvan Armije
BiH a koji nisu imali nikakve veze s genocidom i kojeg su osuđivali.
I danas u Srbiji postoje čak pokreti koji priznaju genocid u
Srebrenici i koji ga osuđuju kao takvoga. Dakle, besmislica je i
laž, ideološko i političko krivotvorenje je optuživanje naroda za
genocid.
S druge strane – i to je također važno – nametnut
je tzv. narativ o individualiziranju odgovornosti za genocid. To je
također krivotvorenje zbog sljedećih razloga. Naprosto je nemoguće
da genocid izvrše individue. Individua to ne može izvesti praktički,
organizacijski i td. Tako masovna pogubljenja kao što je genocid
mogu izvršiti institucije, sistem, ali uvijek ima izvan tih
institucija i sistema ljudi koji ne pristaju uz njihove akcije i
zbog čega se ne može narodu pripisati odgovornost.
Dakle, odgovornost nije na narodu, ali nije ni
individualna, iako o individualiziranju odgovornosti govore čak i
pravnici. Naprosto, to nije tačno. Recimo, presuda Ratku Mladiću
nije presuda njemu kao individui nego je presuđeno komandantu Vojske
Republike Srpske, a to je već institucija, organizacija koja je
sistemski provodila genocid. Radovanu Karadžiću nije presuđeno za
genocid kao individui nego kao Predsjedniku Republike Srpske u
vrijeme kada je izvršen genocid u Srebrenici, itd. Nisu oni jedini.
Dakle, poenta je u tome da odgovornost za genocid nije na
individuama niti na narodu nego na institucijama koje su genocid
planirale, rukovodile njime i izvršile ga.
Takozvanim individualiziranjem odgovornosti
zapravo se genocid relativizira jer se tako nastoji skinuti
odgovornost sa institucija koje su genocid planirale i izvršile
(politički vrh, vojska, policija). Zašto se to tako čini i koje su
posljedice takvog rezona i zaključivanja? Ako se skida odgovornost
za genocid sa institucija, onda se time legalizira i legitimizira
njihovo djelo jer postojeći Entitet nisu stvorili tamo neki
individualci već institucije Entiteta (politički vrh, vojska,
policija).
Tu je paradoks međunarodnog prava i devijantne
političke realnosti. Osuđeni su za genocid komandanti Vojske,
Policije, političkog establišmenta, ali ostaje njihovo djelo u punom
legalitetu i legitimitetu iako je ono – očito i prema pravnim
presudama – nastalo na genocidu. Da bi paradoks bio potpun, ne samo
da je legaliziran takav Entitet, nego je i oblast u kojoj je učinjen
genocid – čak i to nepregledno šehidsko mezarje – dodijeljeno na
upravu institucijama koje su izvršile masakr u razmjerama i s ciljem
genocida. To je pravno, etički i politički najviši oblik licemjerja
i nekonzistentnosti. Riječ je o pravničkom i političkom nasilju.
Zločin ima potrebu da se promovira kao podvig, kao
herojstvo – on u tome vidi svoj puni smisao. Stoga nije moguće ni
zamisliti krajnje forme izopačenosti tih „junaka“ koji su izvršili
zločin genocida dok sebe predstavljaju kao žrtve. Upravo to
potvrđuje činjenica da je samo devet dana uoči ovogodišnje
Komemoracije u Potočarima Skupština Opštine Srebrenica donijela
„Rezoluciju o stradanju i zločinima nad srpskim narodom Srebrenice u
20. vijeku“. S tim je, valjda, moguće porediti samo onu vrstu
izopačenosti kakva karakterizira varvarstvo u kome se sve vrste
nasilja promeću u vrlinu, dok međunarodni subjektti koji su dokazali
da je u Srebrenici izvršen genocid nad Bošnjacma ne reagiraju na
varvarsko prkošenje svim vrijednostima svoga navodno civiliziranog
svijeta.
To je potpuni moralni sunovrat u koji se hoće,
nezasluženo, gurnuti cijeli jedan narod. No, ni tu nije kraj: iz
godine u godinu, dolaze tu domaći i bjelosvjetski političari da
svojim retoričkim akrobacijama prljaju sveti prostor. U Potočarima
svake godine svjedočimo demoniji politike. Oni Komemoraciju
pretvaraju u karneval, u „festival“ licemjerja; oni u tome svetom
prostoru ovjeravaju istinu o konfliktnosti etike i politike.
Godišnjicu u Srebrenici treba obilježavati, ali tu
imaju pravo govoriti samo istinski skrušeni sveštenici, filozofi,
pjesnici...
U Potočarima je najprimjerenije u šutnju tonuti,
vrelu suzu na julskom suncu pustiti, ili doživjeti onaj osjećaj kada
se ČOVJEKU grlo stegne pa jedva uspijeva tugu i bol ljudski
progutati. Samo šutnjom, ili možda jecajem, možete sa šehidima
najbolju komunikaciju ostvariti.
Tekst je objavljen 8.7.2021. na portalu
patria.
|
