|
Opet sam u Potočarima. Imena uklesana u bijelom
mermeru ista su. Mijenjaju se slike koje prizovu. Danas tražim
drugove iz osnovne škole. Skoro svi su ovdje. Alfabetski rasuti, pa
ih skupljam koračajući s kraja nizova uklesanih u kamenu. Zastajem.
Čitam. Šutim.
Saib Ibrahimović, ispisan je ispod imena njegovog
oca Sakiba. Kao i mnogi drugi očevi, sinovi i braća, ubijeni su u
julu 1995. Razmišljam da li su ubijeni zajedno, na istom mjestu ili
su završili na različitim stratištima i u različitim masovnim
grobnicama?! Siječe mi dah misao da su možda stajali jedan pored
drugog, dok su vrele kugle hitale ka njima. Saib je moj prvi školski
drug. Upoznali smo se prvog dana škole u prvom razredu. Bili smo
dodijeljeni jedan drugom kao školski drugovi. Nekim sličnim
abecednim redom, kao što je redano i ovdje u Potočarima, stavili su
nas istu đačku klupu. Prvu školsku godinu, dijelili smo tu klupu i
(p)ostali pravi drugovi. Saib je bio dobar fudbaler. Pogotovo
golman. Birao me u svoj tim na velikim odmorima, a ja sam mu pomagao
oko matematike i pisanja. Jedini je u razredu imao narančastu,
odnosno crvenu kosu, lice posuto istobojnim pjegama i nebeski
svijetloplave oči. Kod Saiba sam, kao sedmogodišnjak, po prvi put u
životu, išao samostalno u goste, na spavanje, jednog vikenda. Saib
je živio u malom selu nedaleko od Drine, oko tri kilometra od moje
kuće. Za mene je to bio izlet u jedan drugačiji svijet. Tada sam
upoznao Saibovu familiju: oca, majku, nanu i njegovu mlađu sestru.
Upoznao sam i psa Pandžu, kratkonogog umiljatog jazavčara, na kojem
sam mu ponajviše zavidio. Saibova mati je napravila krompirušu od
narendanog krompira. I to mi je bilo novo otkriće: moja majka je
sjeckala krompir u kockice. Kasnije sam tražio da i moja mati pravi
pitu od narendanog krompira. Nije to bilo isto. Niti sam ikada
kasnije jeo onako dobru krompirušu kao kod Saibove kuće.
Ispred Saibovog imena u Potočarima, prisjećam se
naših đačkih uspomena. Ne znam u koliko fragmenata u sjećanju još
uvijek živi taj stidljivi dječak plamene kose? I u koliko dijelova
je bilo razbacano njegovo tijelo u masovnim grobnicama? Kad su ga
ekshumirali, mogli su ga lako prepoznati po toj kosi — samo jedan do
dva posto ljudi na svijetu ima Saibovu boju kose. Uvijek kad sretnem
te rijetke crvenokose ljude diljem svijeta, sjetim se Saiba, svog
prvog školskog druga.
Nastavljam okupljati svoj razred. Tu pri kraju, na
desnoj strani, pod slovom U je Uzunović Dahmo. I on je, kao i Saib,
ispod imena svojeg oca Amila. Ista pitanja o njihovim zadnjim
trenucima vrte mi se u glavi. Dahmo je bio najveći među nama pa je
već u petom osnovne izgledao kao gimnazijalac. Tako se i ponašao,
bio je ozbiljan i odrastao. Ne znam kako je dobio nadimak Fićo, ali
smo ga svi tako zvali. Nije se ljutio i blagonaklono se odnosio
prema nama kao djeci koja tek trebaju nadoći. Sjećam se da sam
odlazio i Fićinoj kući, kao i on mojoj, iako smo živjeli nekoliko
kilometara dalje jedan o drugog. Džananović Esnaf je bio iz istog
sela kao i Fićo. I on je ovdje, u lijevom dijelu spomen ploče. Prije
nekoliko godina jedna plavokosa žena me zaustavila u Sarajevu i
predstavila se kao Esnafova mlađa sestra. Sjećala me se iz osnovne
škole — prepoznala me nakon četrdeset godina. Pričali smo o Esnafu.
I nama. Esnaf je bio plavokos, kao i sestra, sa zvrkom na čelu što
ga je činilo uvijek prirodno začešljanim nastranu. Prepoznao sam
Esnafa u crtama njenog lica, suze su bile njene. Sjedio u trećoj
klupi do prozora s Esadom Hasanovićem. I Eso je ovdje u Potočarima.
S ocem Hakijom. Eso je bio odličan fudbaler, možda i najbolji u
razredu.
Avdić Fahrudin zvani Fajko je ubjedljivo bio
najbolji matematičar u našoj generaciji. Imao je i odličan smisao za
humor. Sjećam se njegove bijele glave kako viri iz plavog školskog
mantila i dobacuje dosjetke u pravom trenutku. Skoro po pravilu
genocida, i Fajko je ubijen sa svojim ocem, čije se ime Mehmed, zbog
abecednog reda, nalazi na 42. mjestu ispod Fajkinog. Avdići su među
najbrojnijima ovdje u Potočarima.
Naš drug Sejdinović Selman je pod slovom S. Sa
Selmanom sam dijelio istu klupu jedne školske godine. Bili smo i
rođaci s majčine strane. Selman je u Potočarima s ocem Sejdalijom i
šest godina mlađim bratom Sabitom. Kad god pohodim naš ubijeni
podrinjski zavičaj uvijek ih se sjetim dok prolazim pored zarasle
ruševe njihove kuće u Sejdinovićima, selu pored Drine koje više ne
postoji.
Rođaci Aljkanović Đemo i Ševal u dugom su nizu
Aljkanovića. Đemo je tu sa svojim dvije godine starijim bratom
Nijazijom, a Ševal s ocem Hasibom. Đemo i Ševal najčešće su sjedili
zajedno u istoj klupi. Iako prvi rođaci, mnogi su mislili da su
rođena braća. Džemo je bio odličan učenik, Ševal vrlo dobar. Obojica
odlični drugovi svima.
Ovdje su i skoro svi naši učitelji i nastavnici:
Halilović Jusuf, Džananović Mevlid, Džananović Zikret, Salihović
Redžo.
I Hajrudin Bečić je tu. Moj komšija. Radio je kao
nastavnik u našoj osnovnoj školi, a kasnije i kao profesor jezika u
srebreničkoj gimnaziji. Nastavničku karijeru započeo je nekoliko
godina nakon mog završetka osnovne. Upamtio sam ga kao pedagoga od
koga sam najviše naučio u tom periodu svog života. Hajrudin je
pripadao generaciji s kraja 1950-ih. Krajem šezdesetih i početkom
sedamdesetih, bio je u grupi mladića koje je Šipad stipendirao kao
polaznike Srednje šumarske škole i Šumarskog fakulteta u Sarajevu.
Međutim, Hajrudina je zanimala književnost puno više nego drveće,
šume i mahovine. U Sarajevu se bavio pisanjem za razne časopise. Bio
je dio avangardne scene buntovnih studenata. Skupljao knjige koje je
u torbama donosio i njima punio kućicu svojih roditelja. Za mene,
dječaka koji je bio opsjednut čitanjem, Hajrudinova kuća je bila
veća i važnija od Aleksandrijske biblioteke. Kad sam u školi
pročitao sve dostupne klasike i dječje pisce, Hajdrudinova
biblioteka me je upoznala sa svijetom suvremene književnosti. Prve
romane Milana Kundere, one bijelih korica koje još ponekad vidim u
antikvarnicama, pročitao sam upravo kod Hajrudina. Onda bih s njim
vodio razgovore o pročitanim knjigama. Hajrudin bi me u tim
diskusijama tretirao kao ravnopravnog sugovornika. Njemu sam jedinom
na uvid pokazivao neke svoje napisane pjesme. Davao mi je pohvalne
komentare i rekao da u meni vidi budućeg pisca. Kada sam se pri
kraju osnovne škole prijavio za srednju vojnu gimnaziju u Beogradu,
odgovorio me od te namjere. „Vojna škola će ubiti pisca u tebi,“
rekao mi je tada. Da ga nisam poslušao, vrlo jer vjerovatno da bi me
ta vojna škola ubila ovako ili onako.
Hajrudin je u toku opsade Srebrenice nastavio biti
podrška i uzor učenicima kojima je predavao. Mnogi od njegovih
učenika su ovdje u Potočarima. Ime jednog od njih nije na kamenoj
ploči. Hajrudinov učenik Nedžad Avdić jedini je preživio vlastito
strijeljanje. Kada je nedavno konačno napisao svoju memoarsku knjigu
Ja, Haški svjedok, u njoj je bitno mjesto posvetio Hajrudinu Bečiću,
svom ratnom profesoru jeziku u srednjoj školi u opkoljenoj
Srebrenici.
Čitajući Nedžadovu vrijednu knjigu saznao sam za
Hajrudinovu sudbinu. Zajedno s svojim kolegom Siručić Muhidinom,
srebreničkim profesorom matematike, Hajrudin je, nakon pada
Srebrenice, nekako dospio na drugu stranu Drine, u Srbiju. Možda su
se bili pouzdali u neke predratne prijatelje i kolege iz Ljubovije
ili su jedini spas vidjeli s te strane Drine? Možda im taj dio
Podrinja na srbijanskoj strani učinio manje opasnim od neprohodnih
šuma i planina prema Tuzli? Njihove nade i namjere nikad nećemo
saznati. Ono što pouzdano znamo je da su 29. jula 1995. godine,
službenici policijske stanice u Ljuboviji isporučili zarobljene
Hajrudina Bečića i Muhidina Siručića takozvanom MUP-u RS, na
graničnom prijelazu Bratunac – Ljubovija. O primopredaji
zarobljenika napravljen je i službeni zapisnik broj 28-203/95, kojeg
su potpisali Vidoje Radović i Zoran Sević. Po prelasku u Bratunac,
Hajrudin i Muhidin ubijeni su. O tome nije napravljen zapisnik.
Zapisnik o njihovim posmrtnim ostacima ekshumiranim u masovnoj
grobnici će se napraviti puno godina kasnije.
Volio bih imati snage, vremena i znanja da opišem
sve svoje školske drugove — onakve kakve ih pamtim, mimo abecednog
reda — njihove osmijehe i naše đačke anegdote. Volio bih svoje
napisane knjige dodati u onu Hajrudinovu biblioteku i zahvaliti mu
se što me je nekad davno pustio u svoj svijet knjiga. U tom svijetu
satkanom od riječi, njegove me riječi nikada nisu prestale pratiti.
A meni su samo ostale riječi kojima čuvam svoje školske drugove od
zaborava, izvlačim ih iz masovnih grobnica i mezarja i vraćam u naše
đačke klupe. Da ne budem sam. Da nisu sami.
(autor teksta prof. dr. Hariz Halilović,
rođen u Srebrenici 1970., socijalni je antropolog pri Centru za
globalna istraživanja (Centre for Global Research), na RMIT
University, u Melbourneu, Australija. Uz to je i gostujući profesor
na University of California, Los Angeles (UCLA), Objaviljivao je
radove u naučnim časopisima, kao i u brojnim zbornicima i knjigama
te u svojoj nagrađivanoj knjizi Places of Pain: Forced Displacement,
Popular Memoryand Trans-local Identities in BosnianWar-torn
Communities (Berghahn: Oxford – New York, 2013/2015)
|
